I
Izraz “sevdalinka” potječe od riječi “sevdah”, arapskog izraza za ljubav, želje za ljubavlju i ekstaze strasti. Turci su ovu riječ preuzeli od Arapa, a bosanski muslimani su zatim dodali “H” arapskom izrazu “säwda” – crna žuč: jedna od četiri tjelesne tečnosti za koju se vjeruje da određuje melankolično stanje.
Srce sevdalinke je osjećaj ljubavi. Ova središnja tema istražuje se u svim njenim nijansama: tiha nježnost, žudnja, želja, melankolija i čežnja; sreća, veselje, humor, lutanje, uzbuđenje, patnja i strast, i prije svega vrsta veselja, i bolne ljubavi koja nadahnjuje najplemenitije emocije i moralno ponašanje. Stidljivost i pristojnost djevojaka, na primjer, prenosi se u sevdalinku, njihovim crvenjenjem.
Napisano je nekoliko eseja o tradicionalnoj bosanskoj pjesmi sevdalinci kao glazbenoj, filološkoj, estetskoj i psihološkoj pojavi. Osim toga, neke su knjige objavljene posljednjih godina, ali nitko nije uspio pokriti ovu temu u cijelosti. Da bismo osigurali kritičku analizu sevdalinke u akademskom smislu, moramo uzeti kao početnu točku estetski i umjetnički sastav ove tradicionalne južnoslavenske pjesme u kontekstu njenog filološkog i glazbenog žanra. Za opće akademsko predstavljanje, preduvjet je kolektivni istraživački rad psihologa, etnologa i estetika. Stoljećima južnoslavenski narodi pod utjecajem su ovog rubnog glazbenog filološkog žanra usmene književnosti; Nadalje je inspirirala djela brojnih europskih slavista i etnologa od renomiranog češkog Ludwiga Kube na prijelazu dvadesetog stoljeća do suvremenog njemačkog slaviste Wolfganga Eschkera. (pogledaj “Odabir iz literature” na kraju ovog članka).
Utjecaj ove glazbe, naravno, imao je važnu ulogu u bosansko-hercegovačkom književnom svijetu koji je u međuratnom razdoblju zapažen u djelima Safet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Alekse Šantića, Hamze Humo, Ahmeda Muradbegovića, Dželaludina Kurta, Rasima Filipovića, Alije Bejtića, Hamida Dizdara, a kasnije i suvremenih balkanskih učenjaka i muzikologa kao što su Kuhač Franjo, Stevan Mokranjac, Vlado Milošević, Miodrag Vasiljević, Cvjetko i Dunja Rihtman, Kučukalić Zijo, Muhsin Rizvić, Munib Maglajlić, Rašid Durić, Muhamed Žero , da spomenemo nekoliko.
Veliko umjetničko djelo teško je definirati znanstvenim terminima. To se posebno odnosi na sevdalinku, koja je, po mišljenju mnogih slavista, jedna od najcjenjenijih lirskih kreacija u europskoj usmenoj narodnoj poeziji. Zbog toga su bosansko-hercegovački muslimani kao kreatori i oblikovatelji sevdalinke veoma ponosni na ovu pjesmu jer nisu samo obogatili europsku kulturu već i pridonijeli intelektualnom blagu čovječanstva. Izraz sevdalinka danas podsjeća na povezanost glazbe s melodijskim pjevanjem. To je bio razlog za zanemarivanje filoloških, etnoloških i moralnih aspekata u svim analizama do danas. Sva prethodna istraživanja sevdalinke uključivala su barem djelomično istodobnu auralnu i filološku istragu, koja je omogućila barem zahvalnost, ako ne i potpuno razumijevanje čarolije ovog rubnog žanra narodne umjetnosti.
Prije jednog stoljeća sevdalinka nije bila samo narodna tradicija. Sve to vrijeme ljudi su živjeli u pjesničkoj tradiciji dok je pjesma živjela u njima. Danas sevdalinka priziva slike, poluosjećene mirise i senzualnost prošlog egzotičnog svijeta, bivšeg bosanskog života utemeljenog na estetskim i moralnim vrijednostima još starije tradicije. Vraćanje ovoj tradiciji ne ukazuje na idealizaciju, nego ukazuje na sofisticiranu i obrazloženu odluku da se vrati vrijednostima koje dokazano pružaju ispunjenje i sklad u svakodnevnom životu.
Altruizam i samo-žrtva za dobrobit i sreću drugih su teme koje se često susreću u sevdalinci. Sevdalinka je zapravo veličanje ljubavi. Sa predominantnom erotikom ispod površine koja je eminentna u bosansko-hercegovačkom duhu, sevdalinka je postojala pet stotina godina u južnoslavenskim područjima. Dugovječnost ove pjesme do danas i njena buduća izdržljivost rezultat su bezvremenske kvalitete glazbe i ispunjenja čovjeka radošću, užitkom i onim prolaznim trenucima sreće. Sevdalinka nas ispunjava radošću, intenzitetom i punoćom života, liječi i jača naše krhke duše protiv okrutnih stvarnosti života; okuplja naše raspršeno biće i drži ga na okupu. O sevdalinci i sevdahu se ne može pisati koristeći određene pojmove: nemoguće je definirati fenomen kao što je nemoguće dva puta na isti način doživjeti ili svirati istu melodiju. Emotivan, ali ipak precizan citat već pomenutog njemačkog slaviste Gerharda Gesemana, koji je bio duboko dirnut sevdalinkom, je najtačniji:“Najljepše i najnježnije djelo tradicije narodne glazbe i lirske poezije.”
II
U užem smislu, sevdalinka je tradicija narodne poezije u glazbi i književnosti s ljubavlju kao fokusom. Ljubav između mladog momka i djevojke je izvor većine sevdalinki, ali ni u kojem slučaju to nije jedini izvor. Kulturni ambijent i lokalni opis, subjektivno i objektivno uzdižu sevdalinku daleko iznad emocija ljubavi i čine ju slavljem urbanog, materijalnog i duhovnog života modernog bosanskohercegovačkog naroda. Sevdalinka odražava urbani život bosanskohercegovačkog naroda već oko pet stotina godina: bosanske stanove, male ulice, tržnice, fontane, vrtove, dvorišta, bazare i mnoge kafane.
Bogatstvo tonaliteta i melodičan zvuk sevdalinke sustavno je istraživao etnolog i muzikolog Ludwig Kuba, prema kojemu sevdalinka ima tri ljestvice, više nego što je uobičajeno u europskoj narodnoj glazbi. Druga obilježja ove glazbe jesu primjena melizmatičnih prelaza u pjevanju, upotreba pretežno manjih skala, drevno ukrašavanje melodije i rijetka praksa solemniranja – imenovanje nota ljestvice slogovima umjesto slovima, npr. do-re-mi. Zajedno s vrlo orijentalnom instrumentacijom (npr. “saz”, “diple”, “tamburica”) doživljavamo isto tako orijentalni zvuk.
To treba promatrati i razmotriti u smislu vjerske i glazbene tradicije islama u kontekstu Bosne: “ezan”, poziv na “namaz” – molitvu. Vjerske pjesme bosanskih muslimana, “ilahije” i “kaside”, koje su se održavale u okruženju religije i obitelji, pridonijele su glazbenom obliku sevdalinke. Međutim, važno je navesti da ovo nije orijentalno, već bosansko djelo, unatoč podrijetlu izraza “sevdalinka”. Sevdalinka je često u ritmu 2/2, živahnog i umjerenog ritma i često sinkopiranog 4/4 ritma , pokazujući neodoljiv i melankoličan kvalitet muzike.Dobro poznate sevdalinke “Moj dilbere, kud se šećeš” i “Kad ja pođoh na Bendbašu” su veoma dobar primjer gore pomenutih karakteristika. Slušatelj ne može odoljeti i uvučen je u magiju sevdalinke i u svijet vlastite mašte ,on je izolovan daleko od briga svakodnevnog života i prebačen u razmišljanje o svojim snovima i željama.
Sevdalinka jasno i živahno prikazuje cjelokupnu životnu duhovnu tradiciju i način života bosanskih ljudi. Vrtovi s fontanama i “agonija cvijeća” u njima, bosanske kuće s njihovim “selamlucima”, buđenje i postupni razvoj ljubavi, “ašik-pendžeri”, vrsta prozora posebno izgrađenih za ljubavne razgovore – formirali su okruženje u kojem je sevdalinka sredstvo za izjavljivanje ljubavi kroz stoljeća. Istodobno prikazuje živopisnu i umjetničku sliku društvenog života bosansko-hercegovačkih muslimana od prve polovice šesnaestog stoljeća do današnjih dana. Nadalje, sevdalinke opisuju kamene mostove, bijele džamije s vitkim minaretama diljem Bosne; gradska blaga bosanskohercegovačkih gradova: Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Trebinja, Travnika, Tuzle, čarobne ljepote djevojaka Travnika, Livna i Prijedora, kao i veličanstvenih rijeka Vrbasa, Bosne, Neretve, Bune, Mošćanice … Teško da postoji sevdalinka čiji se izvor ne temelji na dešavanjima u stvarnom životu. Ovo je značajna razlika između sevdalinke i drugih tipova europske narodne poezije. Sevdalinka ne pjeva o ženi, čarobnoj ili plemenitoj gospođi na apstraktan način kao što su učinili patricijci i trubaduri. Pjevač sevdalinke žudi za zagrljajem onoga što je predmet njegove želje i kome pripada cijela njegova duša.
III
Postupni proces utjecaja orijentalne islamske civilizacije na srednjovjekovnu bosansku kulturu (u kojemu je stvorena sevdalinka) trajao je od druge polovice petnaestog stoljeća do početka dvadesetog stoljeća. Na početku šesnaestog stoljeća na području Bosne uspostavljene su desetine urbanih naselja sa svim materijalnim aspektima urbane civilizacije, i to su bili izvor i inspiracija za glazbu i tekstove sevdalinke: “mahale” – gradske četvrti s kamenim ulicama – ” kaldrmli sokaci “, bijele kuće, gradske kuće ” na četiri vode ” s potkrovljima ,” mušepcima “i” kapidžicima “- balkonima koji strše na ulicu, kuće s puno prozora,” hamami “- kupatila , “Caravanseraies”, “tekije” – samostani na izoliranim terenima, “ćuprije” – mostovi preko rijeke i tako dalje.
Materijalna pozadina islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini, odakle je sevdalinka preuzela svoje motive, postojala je preko 450 godina turske vladavine i nastavlja to činiti. Međutim, materijalni i intelektualni ambijent i tradicija koji su oblikovali sevdalinku počinju opadati od austrougarske okupacije Bosne 1878. godine. Kako su manifestacije islamske civilizacije blijedjele, tako je i blijedjela materijalna, društvena i moralna struktura života koja je prethodno osiguravala očuvanje i nastavak sevdalinke.
Površni pogled na sevdalinku i filološku i tekstualnu strukturu sevdalinke dovoljan je za prepoznavanje utjecaja bogate islamske kulture i brojnih posuđenica iz tri orijentalna jezika, a to su arapski, turski i perzijski. Sevdalinka je bogata balkanskim orijentalizmima. Zbog toga je moguće samo potpuno uroniti u ovaj prekrasan intelektualni i duhovni svijet kroz jasno razumijevanje dubokih mentalnih i emocionalnih zahtjeva koji se stavljaju ispred slušatelja.
Sevdalinka prikazuje sve aspekte intelektualne tradicije u životu bosanskog naroda: vrtovi s cvijećem, bijele kuće s balkonom, druge sa dvorištem za “ašikovanje” – udvaranje, postupno osvajanje ljubavi i od posebne važnosti ašik- pendžer – prozor namijenjen za ljubavni razgovor. Iz tih tekstova možemo dobiti točnu sliku bosanskog života u to vrijeme. Sevdalinka je također opisala i poseban tip lova sa hrtovima i sokolovima koji je prakticiralo bosansko plemstvo u bosanskim šumama i planinama. (npr. sevdalinka “Lov lovio Muhareme oko luga zelenoga, pusti hrte u ravnine, a sokole pod oblake” i sevdalinka “Sabah uči, ja se u lov spremam”).
Ova vrsta lova prakticirala se u feudalnoj Europi i sačuvana je od strane bosanskih muslimana sve do dvadesetog stoljeća. Zbog nedostatka pouzdanih dokumenata, pretpostavlja se da je sevdalinka, za one koji u potpunosti razumiju,autentičan opis stvarnog života i tradicija društvenog života u Bosni u vrijeme turske vladavine. Vraćajući se putem sevdalinke možemo otkriti mjesta i ljude i tako ih ponovo oživljavamo; ljude i mjesta koje sevdalinka čini besmrtnim zbog njihove duboke ljubavi i vječnih kvaliteta. Iako sevdalinka potječe iz najdubljih želja duše, ona također predstavlja blistavi, kreativni i intelektualni podvig čovječanstva.
Sevdalinka je nastala u doba kada je orijentalna kultura islama prodrla u sve aspekte života u Bosni i Hercegovini, posebice onog slavenskog stanovništva u Bosni koje je prihvatilo islam kao modus vivendi i kao modus procedendi. Sevdalinke Bosne i Hercegovine nisu ostale blago isključivo muslimanskog naroda; svi Bosanci se “rađaju” sa sevdalinkom, odrastaju sa njom i oduševljavaju se njome. Tijekom stoljeća je stekla intelektualnu vrijednost i poštovanje ne samo u Bosni, nego i na Balkanu i u svim zemljama južne Europe. Zbog univerzalnosti svojih emocija i privlačnosti “proputovala je” od Bosne do svjetskih riznica gdje je doista postigla visoku razinu poštovanja zbog svoje umjetničke vrijednosti. U posljednjih 150 godina bosansku usmenu poeziju i sevdalinku su prevodili na mnoge jezike vodeći pjesnici, osobito tijekom Romantizma.
IV
Sevdalinke se obično pjevaju uz pratnju glazbenog instrumenta zvanog “saz”, neobičnog instrumenta perzijskog podrijetla koji je prilagođen bosanskom ukusu, jeziku i karakteru. Svaka izvedba sevdalinke može se smatrati otkrićem i otkrivenjem sebe. Očekuje se od izvođača da ograniči svoj glas na razinu najbližeg i najintimnijeg okruženja. Sevdalinka nije pjesma za mase, već za najuža društvena okruženja, osobito same obitelji. Tumačenje izvorne sevdalinke uvijek je duboki i intimni proces ponovne procjene emocija u njihovoj složenosti i ponovnog ispitivanja života i njegovog značenja. Umjetnost usklađivanja misli i emocija izvođača sa mislima i emocijama slušatelja sevdalinke je uvijek delikatna i teško ju je postići, a rijetko je potpuno uspješna.
(Ovo su najbolji pjevači i interpretatori sevdalinke ovdašnjeg vremena: Dr. Hašim Muharemović, Dr. Himzo Polovina, Emina Zečaj, Zehra Deović, Safet Isović, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Nada Mamula, Zekerijah Đezić, Muhamed Mešanović – Hamić, Hanka Paldum, Mostar Sevdah Reunion, ansambl Prijatelji.) Poznati njemački stručnjak za balkansku usmenu folklornu liriku, Gerhard Gesemann, definirao je sevdalinku ovako:
Iako je nekim znanstvenicima poznata po turskom nazivu, ne može se smatrati da pripada Turcima; Čak i sami Turci smatraju da je sevdalinka stranog podrijetla. Sevdalinka potječe iz turskog izraza “sevda”, a onda je dodan još jedan turski pojam “dert”. Obje riječi mogu biti turske riječi, ali ovaj izraz naseljen je bosanskom dušom: u toj riječi bosanska duša cvjeta. 2
Sevdalinka je umjetnički oblik u kojem se susreću strast i razum, hedonizam i gnosticizam. Pjesma je dar Bosanaca i njihove zemlje Bosne i Hercegovine svijetu na čuvanje:“Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih tekstova na svijetu”. Tako je Skender Kulenović, jedan od vodećih suvremenih pjesnika na bosanskom jeziku, opisao sevdalinku. 3
Sevdalinka je pjesma o želji za ljubavlju i o neispunjenoj ljubavi. Razine značenja sadržane u sevdalinki su znatne. Njeni kreatori, interpretatori i pjevači uranjaju u sretniji, senzualniji svijet. Sevdalinku karakterizira dijapazon, bogat književnom, filozofskom i jednom čitavom estetskom literarnom inspiracijom. Njena dubina pojmova i emocionalni sadržaj su važne dimenzije koje ju razlikuju od druge ljubavne poezije i srodnih žanrova. Stoga je nužno analizirati sevdalinku ne samo u glazbenom, etnografskom, etnološkom, filološkom kontekstu već se i usredotočiti na njeno stvaralačko podrijetlo.
Sada se usredotočimo na manje poznatu sevdalinku “Ćemalušo, mali Carigradu” koja pjeva o Sarajlijama iz prošlosti. Ona stvara prelijepu sliku gradova (šeher Sarajevo), materijalne civilizacije u doba turske vladavine i vizije ugodnog opuštenog muslimanskog života na izvornom bosanskom tlu koji je više cijenjen od života u Carigradu:
Ćemalušo, mali Carigradu,
u tebi su cari i veziri!
Car vezira kroz biser doziva,
vezir mu se kroz zlato odziva:
„Moj veziru, što mi doći nećeš?“
„Padišahu, kako ću ti doći?
Kad ne mogu kroz sokake proći,
od ćošaka i od mušebaka!
Od momaka i od djevojaka:
Od šargije Porčina Avdije,
a od šiše Hadžajlića Muše
i od pera Hrgine Šerife
od ljepote Fejzagine Šide.
Poetika sevdalinke - izbor
Emina: Tekst Aleksa Šantić, kompozitor i melodija nepoznati –
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci, stajaše Emina.
Ja joj nazvah selam, jest tako mi dina,
ne htje ni da čuje lijepa Emina.
Već u sebren ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste,
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa ko’ zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Za mal’ ne posrnu mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
al ne haje, alčak, što za njome crko’
Po bašči se šeće, a plećima kreće,
ni hodžin mi zapis moći pomoć neće.
Ja kakva je, pusta, moga mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće!
Azra – Kraj tanana šadrvana, tekst „Azra“ njemački pisac Heinrich Heine; prevod Aleksa Šantić, melodija i kompozitor nepoznati.
Kraj tanana šadrvana,
Gdje žubori voda živa,
Svakog dana šetala se
Sultanova kćerka mila.
Svakog dana jedno ropče,
stajalo kraj šadrvana.
Kako vrijeme prolazilo,
ropče bljeđe, bljeđe bilo.
Jednog dana pitala ga
sultanova kcerka draga:
„Kazuj, ropče, odakle si
iz plemena kojega si?“
Ja se zovem el Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.“
Voljelo se dvoje mladih – Žute dunje; tekst Aleksa Santic, autor kompozicije i melodije nepoznati.
Voljelo se dvoje mladih.
Šest mjeseci i godinu.
Kad su htjeli da se uzmu,
da se uzmu, aman, aman,
dušmani im ne dadoše!
Razbolje se lijepa Fatma,
jedinica u majke,
zaželjela žute dunje,
žute dunje iz Stambola.
Ode dragi da donese
žute dunje carigradske.
Al’ ga nema tri godine.
Tri godine, aman, aman!
Nit’ se javlja, niti dolazi!
Dođe dragi sa dunjama.
Nađe Fatmu na nosilima.
„Dvjesto dajem, spustite je,
tristo dajem, otkrijte je,
da još jednom vidim Fatmu,
moju Fatmu na nosilam!“
Kad ja pođoh na Bendbašu
Kad ja pođoh na Bendbašu, na Bendbašu na vodu,
ja povedoh bijelo janje, bijelo janje sa sobom.
Sve djevojke Bendbašanke na kapiji stajahu,
samo moja mila draga na demirli pendžeru.
Ja joj nazvah „Selam alejk, selam alejk, djevojče!“
Ona meni „Alejk, selam, dođ’ doveče, dilberče!“
Ja ne odoh istu večer, već ja odoh drugi dan,
drugog dana moja draga za drugog se udala!
Ima l’ jada ko’ kad akšam pada
Ima l’ jada ko’ kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale.
Kad saz bije u pozne jacije, kad tanani dršću šadrvani.
Aman, jada kad akšam ovlada, u minute kad bulbuli šute,
Kad bol sanja kraj đulova granja, a dert guši i suze osuši.
Usne male kad šapću iz tame:„Slatko gondže, da l’ još misliš na me?“
Draga dragog doziva bez daha: „Aman, luče, mrijem od sevdaha!“
Da sam sjajna mjesečina
Da sam sjajna mjesečin, aman, samo jednu noć,
pa da mi je sa večera iznad Bosne proć’!
Kad se tihi šapat prospe, aman, po sokacima,
tad se nježni uzdisaji, dižu zvijezdama.
Sve bih momke zagrlila, aman, sjajnim zrakama,
samo jednog grlila bih bijelim rukama.
A još kad bih na njegovoj, aman, ruci zaspala,
pa makar se za života, ne probudila!
