KULTURNO NASLIJEĐE I TRADICIJABZK "Preporod" Srebrenik

Esad Bajtal: Kraći izvod iz knjige Sevdalinka - alhemija duše

Dr Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog i politčki analitičar iz Sarajeva.

Kao specifična, izrazito prepoznatljiva melopoetska forma slavensko-istočnjačkog spoja, sevdalinka je mogla nastati tek u onoj fazi islamizacije Bosne kada je istočnjački način kulture življenja poprimio dominantnu vrijednosnu formu kod onih slojeva stanovništva koji su prihvatili islam kao egzistencijalnu i ambijentalno-vrijednosnu matricu svoje životne svakodnevnice.

A to je, prije svega, značilo prodor kulta vode i zelenila, te specifičnog podizanja gradova i, tome shodno, prateće arhitekture kao novuma strukturnog uklapanja kuće u ambijent prirodno-avlijskog okoliša koji postaje njen širi, sastavni i neizostavni dio.

U tom kontekstu, sevdalinka nije preuzeta (kao gotov proizvod), niti je puka kopija nečega vanjskog, nego je specifični derivat pratećih životnih okolnosti – ambijentalno (is)klesana melopoetska priča i izraz novog, islamiziranog načina življenja. Odnosno, derivat behavioralne, socijalnim kontekstom diktirane sheme djevojačko-momačke komunikacije u situaciji običajno iznuđene prostorne distance i aksiologije islamske moralistike, na kojoj (i kojom) je, logikom uzročno-posljedičnih odnosa – faktički zasnovana i emotivno oblikovana.
Ukratko, višestoljetna osmanlijska prisutnost na ovim prostorima (ako tematsko-didaktički zanemarimo vojno-osvajačku dimenziju tog bivanja), ostavila je iza sebe brojne nedvosmisleno-pozitivne tragove u sferi poimanja života i kulture življenja. To će (direktno ili indirektno), producirati brojne popratne socio-kulturne fenomene.
Sevdalinka je samo jedan od njih.

Već nominalno, naziv sevdalinka, upućuje nas na svoje porijeklo. Odnosno, na potrebu rasvjetljavanja geneze i vremena nastankaove, širom Balkana izuzetno popularne, a preko Bugarske, Rumunije i Madžarske sve do Besarabije, poznate i prepoznatljive melopoetske forme.

Etimološki, termin sevdalinka dolazi od turskog sevda (ljubav) i arapskog säwdā’ – crna, crna žuč – jedna od četiri osnovne tjelesne supstance, koje se (po vjerovanju starih arapskih, odnosno grčkih ljekara), nalaze u ljudskom organizmu. Kao uzrok teške melanholije i razdražljivosti, ljubav je na Istoku tog vremena dovođena u vezu s crnom žuči (fiziološkim uzročnikom tog raspoloženja) i nazvana – säwdā’. Turci su preuzeli tu riječ od Arapa, a Bosanci su joj dodali svoje “h”. Od tada, pa sve do danas, pojam sevdah nosi specifičnu značenjsku boju naše osjećajne stvarnosti. I, zajedno s njim, tu je i neizbježna sevdalinka, kao izvedenica i oznaka za pjesmu goleme tuge, glas neizmjernog ljubavnog bola i istovremenog uživanja u njemu. Dakle, sam pojam sevdah značenjski pokriva ono što vidimo kao intenzivno, pjesmom stišavano i, istovremeno, poticano ljubavno izgaranje u čežnji i zajedničkom plamenu teškog derta i raspjevanog emotivnog zanosa:

U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!…

U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne…

U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s’ ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.

Užitak u bolu i dostojanstvu vlastite ljubavne trpnje, eto moguće i vrlo precizne odredbe psihoanalitički uvjerljive, i antropološko-filozofski zahtjevne dijalektike sevdalinke, koja se, nerijetko, da očitati ne samo iz gornjih i njima sličnih stihova, nego već i iz samih, nasumice odabranih naslova sevdalinki:

Teško meni, jadnoj, u Saraj'vu sama
Imal jada, k'o kad akšam pada
Boluje Anka Pr'jedorka
Bol boluje mlado momče
Iz tiha me glava boli

ili

Kaharli sam, večerala nisam
Nit’ ja sanjam, nit’ ja dr'jemam
Razbolje se šimšir list
Salko se vija, previja
Tamna noći, tamna li se, kleta

itd itd.

Šta je, tematski pitajući, uslovilo nastanak tako melanholične, bolom i ljubavnim dertom obojene melopoetske tvorevine? Preciznije govoreći: iz čega je, takva kakva je, sevdalinka izvedena?

Bez sumnje, sevdalinka je derivat posebnog civilizacijskog i socio-kulturalnog okruženja nastalog dolaskom Osmanlija u naše krajeve. Tačnije, novonastalog društvenog ambijenta koji jasno prepoznajemo u ambijentalnom opisu (novokomponovane) dijela pjesme Sevdalinko, pjesmo najmilija:

Sevdalinko, pjesmo najmilija
Ispjevana u hladu avlija
Uz pendžere gvožđem okovane
I đerđefe suzom oplakane

Sevdalinko, pjesmo đulistana
Ti si žubor bistrih šadrvana
Bol i čežnja sevdah-ašikluka
Dert i tuga pjanih akšamluka

Dakle, kao što pokazuju navedeni stihovi, sevdalinka je mogla nastati tek kad je istočnjački način življenja postao dominatna egzistencijalna forma islamiziranih slojeva Bosne. Specifična struktura i arhitektura kuća i gradova, kult vode ( … žubor bistrih šadrvana) i zelenila (ispjevana u hladu avlija), ontološki su ambijent i temelj njenog nastanka. Kao zatvorena, ograđena i njegovana, baštovanski estetizirana okućnica, strogo odvojena od vanjskog svijeta, upravo avlija će omogućiti nastanak sevdalinke iznjedrivši je kao melopoetski specifičan izraz načina življenja (uz pendžere gvoždžem okovane i đerđefe suzom oplakane) i tvrdih običaja tog vremena. Uvjerljiva ilustracija očigledne sprege načina stanovanja i prirode, te ambijentalnog uticaja te sprege na sevdalinku, data je u čitavom mnoštvu njenih stihova. Kao u dva naredna primjera koji slijede:

1.
U đul bašći kraj šimšira
Sjedi jedna cura divna
Đule bere i miriše
Čeka dragog i uzdiše
...

2.
U bašči mi bunar voda
Ja je ne pijem
Viš’ bunara ruža cvate
Ja je ne berem
A u ruži bulbul pjeva
Ja ga ne slušam
….

Već pojmovno-jezička inventura gornjih stihova (djevojka u đul-bašći okružena šimširom, ružama, raspjevanim bulbulima, bunar vodom …), jasno pokazuje da sevdalinka, nije produkt nikakvog literarno-programskog htijenja, nekog književnog trenda ili eventualne poetske pomodnosti svog vremena. Upravo obrnuto. Sevdalinku je iznjedrio svakodnevni život. I ona je njegov prirodni derivat oblikovan načinom življenja muslimanske sredine, njenog materijalnog položaja i dominantne istočnjačke kulture jednog vremena. Svoju poetiku i estetiku sevdalinka gradi na temeljima nježne slavenske osjećajnosti podebljane istočnjačkom strašću, i istovremeno, zauzdane i umirene etičko-moralnim uzusima islamski impregnirane egzistencije.

Otuda, istraživanje ovako formulirane teme podrazumijeva napor kopanja po kulturnoj prošlosti Bosne, koja se nominira kao spisateljski indikativan i logički pouzdan vodič na putu razjašnjavanja složenog fenomena sevdalinke, tog nezaobilaznog elementa naše kulturne baštine. A ta nas, epistemološki nezaobilazna baština, upućuje, prije svega, na kulturu stanovanja kao egzistencijalni okvir vremena u kome sevdalinka nastaje i djeluje kao iznuđena dijaloška stavka varoške socijalne tradicije. Odnosno, kao neizostavni i običajno neupitni komunikativni obrazac ljubavlju ponesene mladosti. Tačnije – produkt prefinjene erotske igre tragično i, najčešće, bezizgledno-bolno, zaljubljene mladosti.

Stara narodna poslovica (vezana za urbanistički novum koji je donijela nadiruća arhitektura Osmanlija), kaže da “Osmanlija ne gradi (tamo) gdje nema drveta”. Upravo takav (osmanlijski determiniran) način gradnje, iz temelja mijenja tradicionalnu arhitektonsko-urbanističku logiku i praksu dotadašnjeg načina življenja. Ukratko, Bosna osmanskog perioda, poznaje dva tipa kuća: jedan je tradicionalni seoski, prizemna brvnara (Blockbau) slavenskog porijekla, a drugi je gradski, tj. birkatica (Riegelbau), bosanska muslimanska kuća turskog porijekla, koja će odigrati ključnu ulogu u nastanku i melopoetskom oblikovanju sevdalinke.

Specifikum te gradske gradnje je da prethodnim ograđivanjem okoliša najprije stvori bašču (avliju), a onda sred nje smjesti kuću. Za razliku od onih nastambi u koje se čovjek sklanja od “vrućeg pijeska i žarkog sunca” (pustinjska kuća); ili od žestoke studeni nenaklonjene mu prirode (nordijska kuća), “turska kuća” nastala je u umjerenijoj i životno znatno povoljnijoj klimi, gdje priroda čovjeka zove sebi i on joj se odaziva, smješta sred nje, i uživa u njoj. Tako, sama priroda prelazi u arhitekturu, i postaje sastavni dio stambenog ambijenta u kome se kuća, “prema vani javlja kao arhitektonska plastika”. Ostavljajući po strani ostale stambeno-strukturne nijanse, posebno njene unutarnjosti, valja spomenuti oštru i nedodirljivu diobu na muški i ženski dio kuće i avlije.

U muškoj su avliji smještene gospodarske zgrade i pomoćni objekti (hambari, koševi, ahari, kolare, kokošinjci …), neophodni za život domaćinstva. Ženska avlija je zasebno građeni prostor, neposredno uz kuću i u njoj se nalaze mutvak (kuhinja), česma ili bunar. Ženske avlije su kaldrmisane, pune cvijeća, raznih stabala voćki i drugih ukrasa. Dakle, one su ljepši dio domaćinstva. Turska kuća, ambijentalno-arhitektonskim jezikom govoreći, kazuje nam o prisnom i kulturološki zacrtanom odnosu čovjeka i prirode, koji će bitno modelirati i usloviti ne samo porodične, nego i najšire socijalne odnose. Prije svega komunikativni obrazac i tok mladalačkog ljubavnog flerta, odnosno, precizno strukturirani model ašikovanja, kako se to tada zvalo. Naravno, već sam način imenovanja ljubavnog erotskog odnosa (od tur. aşk < ar. ‘išq, ljubav, ljubavni zanos, čežnja za nečim …), hermeneutički je indikativan, i predstavlja jezičku projekciju osmanlijskog okruženja u kome se odvijao život tog vremena.

Fenomen vrtnog grada, za kojim čezne kasnija zapadna civilizacija, ostvaren je u Turskoj (Carigrad) i Bosni (Sarajevo).Sarajevo tog vremena krase živom vodom ispresijecane rajske bašće i brojni perivoji. Upravo taj ambijentalni specifikum Sarajeva opjevaće ne samo sevdalinka, nego i ostala poezija osmanskog vremena, kao u pjesmi Rešid-efendije – “Saraj Bosnianin ihrâki hakkinde denilmišdir”:

Bez sumnje ni raj mu nije sličan

Sredinom teče rijeka života
Bistro vrelo,
To je slatka i pitka voda
Izgleda kao rastopljeni biljur

To nije voda,
Nego svjetlo koje teče.

Ili, kako to, pišući arebicom i na turskom jeziku, lirski nježno, u svojoj Pjesmi o Sarajevu kazuje Mehmed Mejlija Guranija (1713–1781):

Samo u raju može biti takva voda i zrak
Kamo, srce, na cijelom svijetu grad ravan Sarajevu

Kada dođe proljeće procvate svukud cvijeće
U rajski perivoj se pretvore ružične bašče sarajevske
….

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar
Izgledaće ti da je svaki kutak čistim svjetlom ispunjen

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile
Sve na jednom mjestu

Ne daj Bože, nema nikakve mane Sarajevu
Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća
Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva
Ako ga bude bilo

ili

Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost
Po ljepoti ono je jednako raju

Oko neba nije vidjelo ovakvog grada
Otkad se kolo vremena počelo okretati.

Slično pjeva i anonimni autor u svojoj sjetnoj pjesmi o Sarajevu i Muzaferićima:

Neka te uzvišeni Bog uvijek poživi

Neka, ružičnjaku tvoje bašće, ne naudi jesen vremena
Od ružna pogleda neka te čuva uvijek bogati Tvorac

Bez sumnje, ti si mjesto sigurnosti,
I utočište si, o Sarajevo.

To je taj ambijent u kome nastaje sevdalinka – gradska ljubavna pjesma. Stoga će baš rajski raskošno Sarajevo biti i ostati (kako je to davne 1939. zapazio dr. Jovan Kršić), mjesto nastanka najvećeg broja, i usto, najljepših sevdalinki.

Dakle, ambijentalni specifikum nastanka sevdalinke je kuća i njena situiranost sred cvijećem njegovanog i ograđenog vrta (avlija) kroz koji teče živa voda. A ako nije bilo žive vode, onda su tu šadrvan, ili bunar kao njena zamjena. Najveći dio dugog ljetnog dana, djevojke bi (u strogoj i običajno propisanoj odvojenosti od čaršije i vanjskog svijeta), vezući, maštajući i otužno pjevušeći, provodile upravo tu: sred žubora vode i šadrvana, u hladu raskošno ocvalih mirisnih avlija:

Po mojoj bašti, zumbuli cvjetaju
I leptirići šareni lijetaju
A ja bolesna, tužnim pjesmama
Aman, dozivam svoga dragana

Daj, dođi dragi u moju bašticu
Da vidiš onu mirisnu stazicu
Gdje smo ja i ti, dragi, šetali
Aman, i često, zoru čekali

Sa rumen ruža, slijeću pčelice
Sa moga srca, žalosne pjesmice
Svaku zakitim đulom rumenim
Aman, a srce jadom golemim

O, leptirići, traž'te mog dragana
Odnesite mu hiljadu pozdrava