PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Emina Elezović - Daleko je Kazablanka

Daleko je Kazablanka

Pobjednička priča ovogodišnjeg Konkursa Oslobođenja za kratku priču

Probudio me poznati šum, vadila se kesa iz kese tamo negdje u dalekoj kuhinji. Čula sam i najmanji zvuk, čak i kad se oko mene šunjalo na prstima. Kesa u kesi, ruski izum, da se ne baci, da se ima za poslije, besplatno. Još bolje - kese u cekeru, ceker imaš zauvijek. Ceker ne šušti.

Zalupila su se vrata i ostala sam sama u loncu od sobe, na majskom suncu, mamurna i s bolnim stopalima. Kofer napola ispražnjen, a ono što je visilo sa rubova raskopano kao da je neko povratio ormar. Ustala sam i ustala je cijela soba. Pokušala sam se prisjetiti šta se desilo od trenutka kad sam sinoć pojela dvije pileće noge u velikoj dnevnoj sobi, gdje sam s još četrdesetoro ljudi čekala početak utakmice. Sastrugala sam crnilo iz tave, napravila omlet i otvorila balkonska vrata da izađe dim. U telefonu je bilo nekoliko mutnih fotografija i snimaka.

Okupala sam se, jedva stojeći. Cijelo kupatilo i njegov drveni plafon i ventilacija, sapuni i zavjesa, dvije dlake i papiri u kanti za smeće, okretali su se sa mnom. Sunce je otišlo na desnu stranu dugačke zgrade na broju 4D, u dugačkoj ulici, dugačkog imena, i ja sam se konačno smirila i utonula u drugi san danas. Probudilo me zvono i kroz špijunku se nazirao visoki muškarac crne kose i brade i bijele puti.

-​ Hajde idemo! ​ - rekao je. Na trenutak sam mislila da će me opljačkati i ubiti i da ću umrijeti mamurna u toploj sobi. Gledala sam ne trepćući.

- Rekla si mi da dođem po tebe u 21:00. Sad je 21:03. Pokvario nam se tuš pa sam malo kasnio. Progutala sam knedlu.

- Izvini, da li ja tebe znam?

Razmak između jedinica se nasmiješio:

- Haha, super šala. I ponesi onu majicu koju sam jutros stavio u tvoju torbu.

Na putu do sobe sam razmišljala da ako sad zaista nađem crnu majicu u svojoj torbi, ja znam tog čovjeka i moraću ići gdje god je trebalo. Na još jednu zabavu, da kupimo drogu, da prodamo drogu koja je negdje u mojoj torbi, možda da ubijemo nekoga? Logično, lijep scenarij mi nije padao na pamet. Crna majica je uistinu počivala na dnu crne torbe, zgurana na brzinu. Dobro, ipak me neće opljačkati. Kako sad da se obučem? Treba li obući nešto svečano (s kofera vise dvije pogužvane košulje) ili da se obučem u crno ili u maskirno? Navukla sam farmerke i ostavila na sebi majicu u kojoj sam spavala jer još uvijek nisam bila spremna da se razbudim. Ponijela sam tanki džemper, za slučaj da bude hladno.

Hodali smo prema liftu i onda je rekao da mora da se upiše za red za vešeraj. Pa on živi u istoj zgradi! Bila sam još više zbunjena. Dok se upisivao na spisak za pranje veša u utorak poslije podne, izvadio je telefon iz zadnjeg džepa da mi pokaže sliku, identičnu onoj koju sam i sama imala u telefonu - visoki muškarac, duge plave kose u kožnom mantilu i vojničkim čizmama hoda cestom noseći plišanog zeca.

- Odakle ti ta slika?

- Pa bila si tu. Kad smo krenuli kući hodali smo do stanice pa onda trčali na drugi autobus i zatim na treći. Zapamtila si ime druge stanice i rekla da nikad nećeš zaboraviti. Pokušala si umjesto autobuske karte čitaču pokazati bankovnu karticu pa te vozač pustio.

Da, zvučalo je kao ja. Jedino u tom trenutku sinulo mi je da sam negdje u zoru bila na autobuskoj stanici, skupa sa strancem koji je živio u istoj zgradi, u istom ulazu, a sreli smo se u dnevnoj sobi 30 kilometara daleko, u sasvim drugom gradu. Vraćali smo se zajedno jer nisam znala kako da se vratim sama. Ima smisla. Izašli smo iz vešeraja kroz sporedni ulaz i našli se na cesti. Noć nije pala niti će ikad sasvim. Prošlo je nekoliko auta, policijska patrola u kombiju i dostava hrane. Penjali smo se uz brdo, prečicama, prošli ispod nečega što liči na prazan zip-line i nastavili kamenim stepenicama.

- Gdje idemo?

- Do vodenog tornja. Pričao sam ti sinoć u autobusu. Ne sjećam se ni ko si ti.

- Ne sjećam se najjasnije. Zašto idemo?

- Zato što mislim da će ti se svidjeti. Tu si već 3 dana, treba da vidiš nešto više od stana i boca alkohola.

- Samo zato?

- Da.

Na trenutke sam pomišljala da ništa nije stvarno, da on nije prava osoba i da sam još uvijek tu negdje između šuštanja kesa i pokušaja tuširanja.

- Mislim da ti nisi stvarna osoba ​ - rekla sam zadihano, penjući se uz još nekoliko stepenica uz pomoć oslanjanja šakama na sopstvena koljena. Iznenađujuće mirno je prihvatio tu rečenicu.

- Moguće. Mjesto rođenja Kazablanka, mjesto življenja Kazablanka. Išao sam na kraljevski koledž u Rabatu. Imam sestru koja je ružnija od mene. Ne volim maline, imam alergiju na jagode i aspirin. Često mi kažu da imam oči kao da su žive same od sebe.

- Ja imam normalne oči. Od djetinjstva imamo psa Kazablanku. Sve bih dala da sam je mogla povesti.

Zamislila sam na trenutak kako milujem nježnu pahuljastu dlaku svog bolešljivog psa. Nije voljela povodac, ali je uvijek išla uz nogu i voljela jesti iz ruke. Nekad mi je trebalo da legnem na pod sobe i požalim joj se. Nije me nikad osuđivala. Gledala me svojim babećim očima kao da je sigurna da me dobro odgojila. Voljela je trčati, više nego ijedan drugi pas.

- Tu sam živjela kao dijete.

- Mers Sultan?

- Ne. Ain Diab.

Našli smo se na platou ispod ogromnog vodenog tornja s čijeg se vrha pružao pogled čak i do 80 kilometara u daljinu. Nije bilo brda samo sitna ostrva i kuće bijelih fasada, poredane kao doktori u mantilima. Nismo se mogli popeti na vrh jer je bila nedjelja i vidikovac nije radio. Nije bilo nigdje nikoga, čak ni ljudi koji šetaju pse. Bilo je to mjesto gdje se provede maksimalno 6 minuta i onda nastavi dalje.

- Govoriš li francuski?

- Slabo. Razumijem dosta, ali ne govorim. Nekad čitam vijesti i knjige. Definitivno ne razumijem marokanske lokalizme.

Spustili smo se niz brdo s druge strane i našli se u naselju žutih kuća. Zrak je mirisao čas na more, čas na ustajalu vodu i mulj. Čuli su se zvukovi vozila s autoputa. U sredini naselja, pohranjen u jednoj od zgrada, skrivao se mali gril gdje sam kupila pomfrit za ponijeti. Pri ulasku sam dobila toplotni udar, a pri izlasku začine i pozdrave.

- Nemam pojma gdje smo - izjavio je.

- Ni ja. Ali ne bi trebalo da smo daleko.

- Ne znam, nije se teško izgubiti. Sva naselja uz obalu izgledaju isto i kad misliš da se vraćaš istim putem, zapravo se samo udaljavaš. Kad misliš da hodaš ukrug, zapravo si već 5 kilometara daleko od početnog mjesta.

- Jesi li razmišljao da od toga napišeš pjesmu, pustiš kosu i osnuješ bend?

- Možda.

Hodali smo oko zgrada, pa potom oko parkova, kroz rijetku šumu i tik uz autoput. Ništa nije izgledalo poznato.

- Imam teoriju da ako samo trčimo naprijed, stići ćemo do 4D. Prije 3 mjeseca sam se probudio usred noći i našao se u jednoj šumi. Potpuni mrak. Onda sam samo trčao i tako se vratio kući.

- To je bio samo san.

- Moguće. Ali sam našao put nazad.

Pristala sam da trčim i, zaista, našli smo se ispred zgrade 4D. Već je bila prošla ponoć. Gorjelo je svjetlo u kuhinji i cimerka je na telefon pričala s roditeljima. Ponovo sam pritvorila frižider koji je stajao otvoren. Probudila sam se godinu dana kasnije.

Te noći nam je umrla Kazablanka.

Obula sam patike i trčala prema vodenom tornju, lica oteklog od plača. Prošla je policijska patrola i auto za dostavu hrane. Htjela sam da se negdje sahranim, ugradim se u nešto neživo, da prestane. A ništa nije moglo da prestane. Bivalo je još gore kad bih se sjetila da moram odbolovati, da nema obilaznice, da nema ničega što će presjeći, da od te tačke možeš da nastaviš živjeti kao slobodan čovjek. Moralo se odbolovati. Oprati suđe, ako jedeš, oprati veš, promijeniti posteljinu, iznijeti smeće, suočiti s ogledalima u liftu, s ormarima i podovima, odbolovati. Pustiti bolu da te prožme kao struja, pa ako preživiš.

Penjala sam se uz strme stepenike, zastajala, uzimala dah. Sušilo mi se grlo. Na platou je bilo gradilište i ni traga tornju. Nije se vidjelo ništa, samo beton i šuma. Trčala sam niz stepenice, niz drugu stranu brda. Stigla sam u naselje gdje su trebale biti žute kuće. Bile su od narandžaste cigle, jednako poredane u blokove od po 12. U istoj onoj zgradi gdje sam kupila pomfrit, nije bilo grila već zatvoreni frizerski salon sa znakom makaza i obrisima djevojke - kosa, usne i trepavice. Tačka umjesto nosa.

Sjela sam i zatvorila oči pa onda nastavila putem kroz šumu, pored autoputa. Ne znam tačno koliko dugo godina.

- Ako trčiš, možda stigneš do 4D.

- Ako trčim zatvorenih očiju, možda ću stići Kazablanku.