PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Dženita Hrnjičić - Otrgnuta od zaborava

Radovi dostavljeni za konkurs "Kulturno naslijeđe i tradicija" - oblast proza

- Dženita Hrnjičić -

- Otrgnuta od zaborava - 

Ne znam po čijoj odluci i pameti sve firme u zemlji pa i  dalje imaju pauzu za doručak u isto vrijeme. Iza deset a prije jedanaest. Tradicionalno odmaramo u to vrijeme, rekli bi mnogi. Svi u to vrijeme mogu slobodno jesti i kahvenisati. Nije važno jesu li gladni ili nisu, imaju li posla preko glave ili ih čeka red nervoznih ljudi na šalteru ili čekaonici.

Pauza je, i zna se da je to pravo onog koji ima sreću pa radi.

Radim i ja, ali radim najviše za vrijeme tuđih pauza. Radim u buregdžinici blizu gradske pošte. Ovo je treća buregžinica u ovih dvadeset i kusur godina moga zanimanja.

Zovem se Raza i iz sela Saš sam. To znaju sve moje mušterije. Ako ljubav ulazi na usta, onda sam ljubavlju nahranila skoro cijeli grad. Poznajem i pamtim svakog kome sam napravila pitu. Izazivaju me da je ta moja sposobnost pamćenja za Ginisovu knjigu rekorda i da ću postati poznata u svijetu ako objave kako Raza pamti ljudska lica i imena.

Ne znaju da sam tu sposobnost pamćenja i umijeće pravljenja bosanske pite naslijedila od svoje majke Halime. Majka je bila „kraljica pita“ od Foče do Sarajeva, i to onim putem preko Trnova i Miljevine.

Za oba dara zahvalna sam i Allahu i majci.

Kao mala uvijek sam u mutvaku sjedila uz majku koja bi sjedeći uz siniju razvijala jufke i potom ih prostirala na bijele čaršafe. Mutvak bi postajao bijel od bjeline tijesta i brašna, a meni bi se činio kao dvorac o kojem mi je pričala učiteljica iz seoske škole.

U bijelom dvorcu bile  su moja „majka kraljica“ i ja, njena princeza Raza.

Dok je pravila pitu majka bi tradiconalno pjevušila stare sevdalinke, a ja bih se najviše radovala pjesmi o rijeci Drini i Ćehotini.

Ako ne bi pjevušila, onda bi mi pričala priče o našim djedovima i nanama. Ja bih plakala kada bi mi pričala o stradanjima na fočanskom mostu a ona bi me ružila da suzama ništa ne možemo promijeniti već bi podizala brašnjave ruke i učila fatihu za stradalu familiju. Dječije ruke sam dizala u molitvi za one koje sam samo kroz priču upoznala, a veliki strah od mrtvih duhova predaka uz Drinu nikada mi nije dopustio da nogom kročim u tu hladnu vodu. Dok bi se ljeti djeca kupala u Drini, ja sam ih prestrašeno gledala sa obale i u sebi učila dove koje me je majka naučila  kako bi se svi oni iz Drine vratili živi i zdravi svojim kućama.

Majka je molitvama dovila za mrtve, imala je moći da ih svojim sjećanjima i pričom otrgne od ljudskog zaborava. I ja tako danas radim. Tako se sjećam sela, babe i majke. Tako pamtim svoje djetinjstvo.

Između nas su bile tepsije pune zvrkova pite kojima je majka ispunjavala dječije želje, bilo da je riječ o bureku, sirnici, krompiruši, zeljanici ili tikvenici. Najčešće je pravila sirnicu, i to zato što je moj babo uvijek mogao i najvolio pitu od sira svojih krava i zlatnih ruku svoje žene. Malo pomalo i ja sam naučila praviti pitu. Prvo uz majčinu pomoć pa sama subotom i nedjeljom kad nisam išla u školu. Babo i braća su početničku pitu hvalili  komplimentima da je kao majkina.

Ja znam da ona nije bila, i nikada neće biti kao kod moje majke,  iako sam ispekla brda pita. Ako bi stvarno bilo to brdo, ja bih na njemu podigla spomenik tepsiji.

Tepsiji treba podići spomenik. Ne onoj maloj, već velikoj što hrani mnogobrojnu bosansku i hercegovačku porodicu. Iz tepsije se vijekovima jela najukusnija hrana. Zimi krompir na pole, a ljeti ljevak od sira, zelja i tikve, čas ovako, čas onako. Za Bajram baklava, kadaif i hurmašice. Pečeno i rumeno  u tepsiji je zdravije i slađe nego ono prženo nabrzinu u tavi. Kuća koja nema tepsiju i nije kuća ili tu ne živi prava žena.

Tepsija je divna, neophodna i trajna. Vrijeme joj ne može ništa, što je starija to je valjanija.

Zamišljam kako se na otkrivanju spomenika „Tepsija“ okupljaju sve moje dugogodišnje mušterije, svi su zdravi, siti i veseli.

Spomenoljublje nije poznavalo sličan primjer umjetnosti i budalaštine, ali bi me sve časne zvanice sigurno iskreno podržale. Cijeli projekat bi bio vrlo jeftin a postao bi popularan kod turista iz zemlje i inostranstva.

I tepsija je tradicija naših domova.

U našim domovima su nas uvijek učili saburu i oprostu.

Oprostiti primjedbu da pita nije ispečena ili da nije posoljena nije isto kao oprostiti ubici koji ti je ubio majku i oca.

Majka je pekla pitu kada su joj prljave i smrdljive spodobe obuvene upale u kuću. Zamirisala im je krompiruša pa su prvo tražili da jedu. Snaga je ulazila na usta, a gladni nisu mogli ubiti staricu i zapaliti joj kuću. Majka je pred njih kao pred svoju djecu stavila i kiselo mlijeko. I oni su bili nečija djeca.

Majka je živjela sve dok nisu pojeli pitu.

Tepsiju smo braća i ja  poslije rata našli ispod zgarišta kuće, majčine kosti nismo.

Prošlo je deset sati. Počeće pauze. Prestajem da se sjećam i razmišljam o tepsiji. Preda mnom su pune tepsije vruće pite. Sve sam ih sama ispekla ovog jutra. Sve su spremljene uvijek uz bismilu, po savjetu moje majke. Pita se nije spremala bez bismile i običaj je bio milostive riječi umijesiti u tijesto koje bi se poslije lahko i samo od sebe razvlačilo i veselilo u igri sa oklagijom.

U radnju uleti dijete. Djevojčica sa mašnicom u kosi i crvenim cekerom. Podsjeti me na to kako mi je majka vezala kosu i savjetovala da pazim na dlake s glave  da ne bi slučajno upala u pitu. To bi bila velika bruka. Uvijek sam kao dijete vezala kosu po želji moje majke jer me je učila kako žensko dijete mora biti uredno i primjer drugima.

Djevojčica je prije jutarnje gužve došla po doručak. Znala sam je. Njena majka Alma je u bolnici i nema ko da napravi pitu za nju i starijeg brata.

Bila je nestrpljiva jer je žurila u školu.

Suosjećala sam se sa djetetom čija je majka bolesna.

Podigoh ruke u dovi i molitvi za bolesnu ženu da što prije ozdravi i vrati se svojoj kući.

Ja nemam djece. Nemam ni muža. Nisam se nikad udavala. Nisam stigla da nađem momka dok sam kuhala pite tuđim muževima. Tradicionalno su se u ovoj zemlji djevojke udavale dok su mlade, a ja sam mladost ispratila u ratu i odmah poslije onih ratnih godina. Radila sam po cijele dane da bih kupila stančić u staroj zgradi na kraju grada. Tu su stanovi bili najjeftiniji a ljudi najskromnijii. Pomogli su mi da opremim stan i da se u stanu osjećam kao nekad u porodičnoj kući.

Uvijek bih im se zahvaljivala tepsijom pite.

Gledam u tepsije i smiješim se. Sretna sam žena.

Smiješim se usplahirenoj sekretarici iz preduzeća preko puta radnje, traži pitu za sebe i direktora. Moli me da ne pričam nikom da se direktor razvodi od žene i da će danas ručati pitu iz buregdžinice. Danas ću čuvati ovu tajnu, jučer sam čuvala jednu drugu, a sutra ću već treću. Majka me naučila da je tajna sveta i da se povjerenje ne smije iznevjeriti. U hadisima ispričanim u djetinjstvu mi je usadila spoznaju o ljudskom povjerenju. Sjećam se kako je majka čuvala tajne tetaka, strina i komšinica ispričanih u našoj kući. Uvijek su me podsjećale na priču poznatog pisca i dio iz priče „Majka“ čitane djeci u školskim klupama. Sve su naše žene solidarne jedna s drugom u mukama, oskudici, nevjerstvu, bolesti i svakom zlu koje može da pogodi nježno žensko biće.

Ja pazim da svoju muku ne savijem u jufku. Nekome bi zalogaj zastao u grlu da zna kakvu tugu Raza krije iza osmijeha i pjesme.

Brinem se kolko godina će osuditi zločince koji su ubili moju majku. Uhvatili su ih prošle godine i čekam presudu za ubistvo moje majke i drugih ljudi iz sela dok pravim pitu. Čekam da jutros neko dođe iz suda na doručak pa ću ga pitati za suđenje ubicama iz Foče.

Ne znam zašto kasne sa pauzom. Nestrpljivo čekam vijest koju će mediji sakriti ili objaviti u kratkoj informaciji za javnost.

Koliko košta tepsija pite jasno je istaknuto u cjenovniku buregdžinice, a  koliko je vrijedio život moje majke ne znam. Zato čekam. Čekam pauzu onih sa suda da me smire.

Neće me razveseliti vijest o robiji i kazni ubica moje majke. Vijest će otrgnuti od zaborava nevino stradale žrtve i oživjeti sliku sretne porodice za majčinom sofrom. Najdraža porodična fotografija  je izgorjela onog dana kada je moja majka ispekla poslednju pitu u svom životu.