Piše: Razim Slanjankić

Za vrijeme boravka u Istanbulu u oktobru ove godine, dok sam šetao s prijateljima parkom Gulhane u starom dijelu grada, podno palače Topkapi naišao sam na spomenik Ašiku Veyselu, znamenitom turskom pjesniku i narodnom pjevaču. Ovaj susret me opredijelio da napišem članak o ovome narodnom pjevaču uz saz i pjesniku, budući da se njegova sudbina poklapa sa sudbinama mnogih narodnih pjevača sa prostora današnje Turske.

Veysel Şatıroğlu rođen je 1894. u selu Sivrialan u Sivasu, okrug Şarkışla. Imao je teško djetinjstvo, rano je ostao slijep, nakon što je obolio od velikih boginja. U njegovom kraju su bili popularni narodni pjevači ozani i ašici, koji su pjevali derviške pjesme posvećene ljubavi prema najuzvišenijem biću. U njegovoj porodici takođe se svirao saz, a dolazili su i mnogi poznati narodni pjevači u njihovu kuću, što je nagnalo i samog Vejsela da se okuša u sviranju tog instrumenta.

Iz biografije ovog pjesnika izdvojit ćemo detalje, koje je opisivao i sam pjesnik, a tiče se njegove želje da jednu pjesmu napisanu u čast oca domovine Kemala Ataturka, sam preda velikom vođi.

U desetoj godišnjici Republike, po naredbi Ahmeta Kutsi Tecera - nastavnika književnosti u srednjoj školi u Sivasu,  narodni pjesnici su pisali pjesme o Republici i Mustafi Kemalu. Veysel je bio jedan od tih pjesnika. Prva Veyselova pjesma koja je izašla na svjetlo dana bila je pjesma koja počinje stihom “Atatürk je preporod Turske...” Ova pjesma je izašla na svjetlo dana tek nakon što je Veysel napustio svoje selo. Veysel je rekao da bi i sam želio posjetiti Velikog vođu Atatürka, te je sa svojim vjernim prijateljem İbrahimom krenuo pješice u Ankaru. Ova dva čista srca koja su na svoje putovanje krenula bosi u teškim zimskim uvjetima, stigla su u Ankaru nakon što su tri mjeseca gazili cestama. Iako je njegov cilj prilikom putovanja u Ankaru bio da preda pjesmu Atatürku, to  se nije desilo. Njegova majka Gülizar kaže: “Osjećao je gorko žaljenje za dvije stvari u životu: prvo što nije mogao posjetiti Velikog Vođu, drugo što se nije mogao regrutovati u vojsku..."

Ovaj njegov poduhvat brzo je dospio u novinske stupce i tri dana se pisalo o tome. Zatim je počeo putovati po zemlji i svirati i pjevati gdje god je došao. Bio je voljen i poštovan.

O tim danima sam pjesnik kaže:“ Otišli smo iz sela. U Ankaru smo stigli tek za tri mjeseca nakon što smo prošli kroz sela Yozgat, Çorum i Çankırı. Nismo imali dovoljno novca za boravak u hotelu. Mnogo smo razmišljali o tome „Što učiniti? Kamo ići” Ljudi su nam rekli: “Ovdje živi paša iz Erzuruma. On je vrlo gostoljubiv čovjek.  Otišli smo tamo. Taj čovjek nas je stvarno smjestio u goste u svojoj kući. Tamo smo ostali par dana. Tada u Ankari nije bilo kamiona ili bilo čega, kao danas. Sve su vozile konjske zaprege. Zatim smo upoznali smo čovjeka po imenu Hasan Efendi koji je imao konjske zaprege. Odveo nas je svojoj kući. Ostali smo u njegovoj kući četrdeset i pet dana...

Neko smo vrijeme lutali po čaršiji. Ali ipak nismo mogli primiti nikakve vijesti o našoj posjeti Mustafi Kemalu. Pomislili smo: Ovo se neće ostvariti. Ali objavili su moju priču u novinama tri dana nakon toga. Opet ništa o mojoj posjeti Mustafi Kemalu... Odlučili smo se vratiti u naše selo. Ali nismo imali novca za putne troškove. U Ankari smo sreli advokata, koji je rekao: -Dopustite mi da napišem pismo gradonačelniku. Općina može podmiriti vaše putne troškove. Zatim nam je dao pismo. S pismom smo otišli u općinu. Tamo su nam rekli: -Vi ste zanatlije. Možete se vratiti putem kojim ste došli! Vratili smo se odvjetniku. Pitao nas je što smo učinili.  Rekao je: "Dopustite mi da ovaj put napišem još jedno pismo guverneru". Napisao je pismo guverneru. Guverner je dolje potpisao pismo i rekao nam da se obratimo općini. Otišli smo u općinu. Ali oni su rekli: -Ne! Mi nemamo novca. Nećemo vam pomoći. Advokat se uvrijedio i povikao: -Idi! Odlazi! Općina Ankara nema novca za vas!  Bilo mi je žao advokata.

Razmišljali smo što učiniti, kako riješiti problem. A onda smo odlučili svratiti u Društveni dom. Možda bi se tamo dogodilo nešto korisno! “Ako ne možemo posjetiti Mustafu Kemala, idemo u Društveni dom.” Mislili smo. Ovaj put nam vratari nisu dopustili da uđemo. Dok smo stajali kraj vrata, naišao je čovjek i rekao: -Što radiš ovdje? Što tražiš? - Idemo u Društveni dom, ali nam ne daju, odgovorili smo. – Pustite ih da uđu! Ovo su dobro poznati ljudi! Ovo je Âşık Veysel! On je rekao. Taj čovjek koji je došao do nas poslao nas je do ravnatelja Odjela za književnost. Tamo su ljudi rekli: -Oh, molim vas, uđite! U Društvenom domu bilo je nešto zastupnika. Direktor ih je pozvao: -Dođite ovamo! Ima ovdje narodnih pjesnika, dođite ih poslušajte! Necib Ali Bey, jedan od bivših poslanika, rekao je: -Pa ovo su jadni ljudi. Pobrinimo se za njih. Moramo im sašiti dobru odjeću. U nedjelju mogu održati koncert u Društvenom domu! Zaista su nam kupili par odijela. Te smo nedjelje održali koncert u Društvenom centru u Ankari. Nakon koncerta dali su nam nešto novca. S tim novcem smo se vratili iz Ankare u naše selo.”

Nakon osnivanja seoskih instituta, na inicijativu Ahmeta Kutsi Tecera Ašik Veysel je radio  kao učitelj saza u seoskim zavodima Arifiye, Hasanoğlan, Çifteler, Kastamonu, Yıldızeli i Akpınar. Velika nacionalna skupština Turske odlučila je dodijeliti mjesečnu plaću u iznosu od 500 TL Âşıku Veyselu u zamjenu za “njegov doprinos našem maternjem jeziku i nacionalnoj solidarnosti”. Dana 21. ožujka 1973. u 3.30 ujutro Veysel je zatvorio oči pred ovim svijetom u Sivrialanu, selu u kojem je rođen, a koje se danas koristi kao muzej.

Tekst preuzet sa : www. ašik veysel.com

 

Uzun ince bir yldayım        

 

Uzun ince bir yoldayım,                                                                                      

Gidiyorum gündüz gece,

Bilmiyorum ne haldeyim,

Gidiyorum gündüz gece.

 

Dünyaya geldiğim anda,

Yürüdüm aynı zamanda,

İki kapılı bir handa

Gidiyorum gündüz gece.

 

Uykuda dahi yürüyom,

Kalmaya sebep arıyom,

Gidenleri hep görüyom,

Gidiyorum gideurum

 

Kırk dokuz yıl bu yollarda

Ovada dağda çöllerde,

Düşmüşüm gurbet ellerde

Gidiyorum gündüz gece.

 

Düşünülürse derince,

Uzak görünür görünce,

Yol bir dakka miktarınca

Gidiyorum gündüz gece.

 

Şaşar Veysel iş bu hale

Gah ağlaya gahi güle,

Yetişmek için menzile

Gidiyorum gündüz gece.

 

Prijevod: Na dugom sam i uskom putu

 

Na dugom sam i uskom putu ,

hodam danju i noću;

ne znam u kakvom sam stanju

hodam danju i noću;

 

Onog trenutka kad sam došao na svijet,

hodao sam u isto vrijeme

U gostionici s dvoja vrata

hodam danju i noću.

 

Šetam čak i dok spavam,

tražim razlog da ostanem

Uvijek vidim ono što je ostalo

Hodam danju i noću

 

Četrdeset i devet godina tim cestama

U dolinama, planinama i pustinjama

Stranim zemljama prolazim

hodam dan i noću

 

Ako se duboko razmisli,

Cilj se čini jako daleko od pogleda

Iako je cesta duga samo minutu

hodam danju i noću

 

Veysel se pita u ovom stanju;

Ili da plače ili da se smije 

Ipak da bih postigao daleki cilj

Hodam danju i noću.