Osvajač srebrene medalje u utrci na 800 metara na svjetskom atletskom prvenstvu u Kataru
U Bosni i Hercegovini da bi dobio neko priznanje od političara moraš postići izvanserijski rezultat, bilo da se radi o sportu, nauci, obrazovanju, umjetnosti itd.
Uspjeh Amela Tuke, koji je osvojio srebrnu medalju u utrci na 800 metara na svjetskom atletskom prvenstvu u Kataru, ravan je onom istorijskom uspjehu Jure Franka na Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984, kada je osvojena prva medalja (srebro) za Jugoslaviju u zimskim sportovima, a Jure Franko postao heroj nacije preko noći.
Sinoć kada sam gledao na televiziji finale utrke u kojoj je Amel Tuka u fantastičnoj završnici u utrci u kojoj je pobjednik-američki atletičar, usput postigao najbolji rezultat svih vremena, spontano sam počeo aplaudirati, ni sam ne vjerujući da još ima neko u Bosni i Hercegovini snage za vrhunske rezultate. Još kada je naš junak ogrnuo zastavu Bosne i Hercegovine i potrčao atletskom stazom u Dohi sve je izgledalo kao san.
Međutim, suština ovog komentara je u tome, da je izgleda potrebno biti na samom vrhu da bi bio interesantan javnosti, a pogotovo političarima koji se danas redom utrkuju da čestitaju Amelu Tuki na fantastičnom uspjehu. Njima je pažnja svjetske javnosti na nekog tamo Bosanca i te kako godila u ovom sveopštom sivilu u društvu, kojem i najviše sami doprinose. Krucijalno pitanje, je u tome koliko je država pomogla našem atletičaru da dođe do ovog uspjeha? Nisam se bavio istraživanjem na ovu temu, niti imam namjeru, ali sudeći po odnosu prema sportistima i klubovima, sumnjam da je bilo značajnije podrške. Ali, šta možemo, Bosna i Hercegovina i ljudi koji u njoj žive pokazuju da je moguće biti i na svjetskom vrhu, ako si uporan i istrajan i vjeruješ u sebe. Tihi i skromni Amel Tuka - junak našeg doba je to djelom pokazao. Pa ipak, da je osvojio sinoć makar i četvrto mjesto, pitanje je da li bi bio ovoliko na pažnji javnosti. Jer, zapamtite, u BiH morate biti u samom vrhu, u protivnom ostaćete samo obični smrtnik, koji pokušava nešto tu i tamo da postigne.
Autor: Razim Slanjankić
