U povodu pokretanja književnog web magazina BZK Preporod BiH "Biserje" na portalu www.preporod.ba objavljujemo tekst:

Piše: Elvir Duranović

Osnovna ljudska djelatnost od postanka svijeta do današnjih dana jeste opskrba hranom. Savremeni čovjek u tu svrhu koristi naučna i tehnička dostignuća koja mu znatno olakšavaju postizanje željenog cilja. No, u prastara vremena čovjek je u potpunosti bio ovisan o prirodi i njenim ćudljivim silama: Suncu, kiši i vjetru. Vrlo rano ljudi su shvatili da im kvalitet života zavisi od Sunca, tog žarkog nebeskog tijela koje tjera zimsku studen pomažući biljkama da rastu i daju plodove i razgoni mračne noćne tmine spasonosnom zorom. Ali, Sunce ne donosi samo dobro. Često su ljetne žege znale uništiti cjelokupan rod, pa su ljudi, da bi se zaštitili od zla i osigurali neprestanu naklonost ovog dragocjenog nebeskog tijela, počeli Sunce smatrati božanstvom kojem su se molili i prinosili žrtve. Tragovi kulta Sunca vidljivi su u svim društvenim zajednicama na svim meridijanima, od dalekog istoka do krajnjeg zapada.[1] Uz Sunce, kiša je najvažniji element potreban za dobru ljetinu i izdašnu ispašu, pa su i kišu ljudi nastojali kontrolisati magijom, religijom, bajanjem, molitvom ili izvođenjem ritualnih obreda. Naši preci, Slaveni, također su, poput drugih naroda na sličnom nivou društvenog razvoja, razvili cjelokupan obredni i ritualni sistem čija je funkcija bila obezbjeđivanje plodne zemlje, rodnih usjeva, te čuvanje stoke od zlih demona.[2] Svetkovine donesene iz pradomovine nastavili su njegovati u Bosni i Hercegovini, do skore prošlosti, a u nekim slučajevima do današnjih dana.

Dolazak proljeća dočekivao se svečanostima s magijskim karakterom uz obavezno učestvovanje djevojka koje su igrale kola pored mlinova, izvora i rijeka, dok su mladići pravili trube od lijeskove ili vrbove kore zabavljajući svijet i tjerajući zle duhove.[3] Nakon prihvaćanja kršćanstva, srednjovjekovni stanovnici Bosne i Hercegovine nastavili su s paganskim svetkovinama, s tim da je sadržaj svečanosti ostao isti, dok su se od pretkršćanskih svetkovina uglavnom razlikovali samo po imenu.[4] Umjesto obreda posvećenih staroslavenskom božanstvu Jarilu, svoje proljetne rituale srednjovjekovni stanovnici Bosne i Hercegovine posvetili su uspomeni na sv. Juraja ili Đurđa; sv. Ilija preuzeo je određene funkcije vrhovnog božanstva starih Slavena, Peruna, a svečanosti u čast rađanja i jačanja Sunca, zamijenili su Božićni običaji i obredi. Na taj način u tradiciju Bošnjaka ušlo je obilježavanje Jurjevdana, Ilindana i Božića čija geneza seže duboko u prošlost, u vrijeme prije prihvaćanja kršćanstva. Dolazak Osmanlija polovinom XV. stoljeća i prihvaćanje islama nije značajno utjecalo na obilježavanje ovih svetkovina. Čak se ni imena ovih blagdana, osim u slučaju Ilindana, nisu mijenjala. Jurjevdan i Ilindan, te rjeđe Božić duboko su ušli u tradiciju bosansko-hercegovačkih muslimana koji ih i dan danas u određenoj mjeri poštuju i na poseban način: vašarima, svečanostima i magijskim radnjama obilježavaju.

Jurjevdanske svetkovine

Za bosansko-hercegovačke muslimane Jurjevdan ili Đurđevdan je bio najvažniji predislamski blagdan. Prema starom, julijanskom kalendaru, važećem za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, Jurjevdan su šestog maja obilježavali muslimani i pravoslavci, dok su katolici nakon reforme kalendara[5] 1582. godine počeli Jurjevdan obilježavati dvadeset trećeg aprila.[6] No, prije analize jurjevdanskih običaja potrebno je dati širi i jasniji odgovor na pitanje zašto su muslimani u Bosni i Hercegovini uopće obilježavali i stoljećima nakon prihvaćanja islama izvršavali obrede i rituale na dan nekih kršćanskih svetaca? Primarni cilj proljetnih svetkovina jeste pomaganje prirodi da ozeleni i bude spremna primiti sjemenke biljki koje život znače, a taj cilj se postiže obredima i ritualima koji su se vjekovima kasnije uobičajili kod svih naroda u umjerenom pojasu bez obzira na religijsku i etničku pripadnost.[7] Ni naši preci, stari Slaveni, nisu bili izuzetak od tog pravila. Proljetne obrede i magične radnje vršile su podjednako djevojke i mladići u Rusiji, Bugarskoj, Poljskoj, ali i Bosni i Hercegovini. Šireći kršćanstvo među paganskim narodima, crkva se našla pred dilemom: ili prihvatiti duboko ukorijenjene narodne običaje i postepeno ih ukidati, ili odustati od misionarskih aktivnosti? Slavni antropolog Džejms Frejzer smatra da postojanje brojnih podudarnosti između hrišćanskih svetkovina s paganskim obredima pruža jasan odgovor na navedenu dilemu: Crkva je bila prinuđena da načini kompromis s narodnim vjerovanjima i obredima. Između ostalog Frejzer navodi: „Nesavitljivi protestantizam prvih misionara i njihovi vatreni napadi na neznaboštvo zamjenjeni su savitljivom politikom, lakom tolerancijom, širokogrudom ljubaznošću lukavih duhovnika, koji su jasno uviđali da je hrišćanstvo moglo osvojiti svijet samo ako olabavi isuviše krute principe svog osnivača, ako malo proširi isuviše uzana vrata koja su vodila spasenju.[8]

Tako su proljetni običaji i obredi, ranije posvećeni Jarilu[9], Perunovom sinu, postali sastavni dio obilježavanja dana svetog Juraja, a njegov dan poznat je kao Jurjevdan, dok su ljetni obredi, nekada vršeni iz počasti prema Perunu, zamijenjeni svetkovinama u čast svetog Ilije[10], odnosno sv. Vida.[11]

Čini se da je i s Božićem, napravljen kompromis. S obzirom da Evanđelja ne govore ništa o datumu Isusovog rođenja, crkva taj blagdan u najranije doba nije proslavljala. Međutim, egipatski hrišćani vremenom su počeli obilježavati šesti januar kao datum Spasiteljevog rođenja. Taj običaj vrlo brzo se proširio i uskoro bio prihvaćen u svim istočnim crkvama. Krajem trećeg ili početkom četvrtog vijeka zapadna crkva usvojila je dvadeset peti decembar kao istinski datum za obilježavanje Isusovog rođenja, što je kasnije  prihvatila i istočna crkva. Odluku crkvenih otaca da uzmu dvadeset peti decembar kao datum Isusovog rođenja jedan sirijski hrišćanin objasnio je na sljedeći način:  “Razlog zbog kojeg su oci  pomerili proslavu od šestog  januara na dvadest peti decembar je ovaj. Običaj neznabožaca bio je da tog istog dana, dvadeset petog decembra, proslavljaju rođenje Sunca, i tom prilikom su palili svjetlost u znak svečanosti. Hrišćani su također učestvovali u ovim svetkovinama. Kad su crkveni oci zapazili da su hrišćani naklonjeni ovom prazniku, oni se posavjetuju i riješe da se Hristovo rođenje proslavlja tog dana, a Bogojavljanje šestog januara. Prema tome, u vezi s tim običajem zadržala se i praksa da se vatra pali do šestog.“[12]  Pored Božića, Frejzer navodi da je čak i najveći kršćanski blagdan Uskrs zamijenio kult antičkog božanstva Atisa koji je, prema grčkoj mitologiji, početkom proljeća, dvadeset petog marta uskrsavao, kao što se slično vjerovanje vezuje za Isusa.[13]

Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš.[14] Kad bi planirali svoje poslove, govorili bi da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Jurjevdan je datum s kojim su otpočinjale tzv., jurjevske dove koje su trajale sve do Aliđuna, drugog augusta. Ajvatovica se, tako, računala sedmog ponedjeljka po Jurjevu, a dova kod Djevojačke pećine u Brateljevićima kod Kladnja, održavala se posljednjeg utorka pred Aliđun.[15] Jurjevdan su siromašniji muslimani iz Sarajeva do nedavno obilježavali ne kao vjerski praznik, već kao početak ljeta.[16] Prema Kreševljakoviću Jurjevdan je omladinski praznik, a omladina ga je koristila za odlazak na teferiće izvan grada gdje su igrali, pjevali i zabavljali se do kasno u noć.[17]

Raskoš zelinila i olakšanje koje je nakon duge hladne zime donosilo proljeće ljudi su koristili za magijske radnje i vjerske obrede moleći se za dobru ljetinu, ispašu i zaštitu stoke. Vjerovali su da će im u tome pomoći i sveti, odnosno zeleni Juraj koga su smatrali zaštitnikom stočara i ratara.[18] U okolini Visokog uoči Jurjeva oko kuće se obnosio Kur'an, a oko štala se prosipao ječam radi zaštite stoke.[19] Hadžijahić navodi da su: „Težaci-hodočasnici koji su pohodili Ajvatovačku pećinu donosili kući dio stijene koji su drobili i prašinom posipali polja i njive kako bi rod što bolje ponio.“[20] Muslimani nekih sela na planinskim obroncima oko Sarajeva su od „pamtivijeka“ priređivali derneke na nemuslimanske svece, a bili su isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je dernek na Jurjevdan održavan u slavu toga što im je posijano žito dobro niklo.[21] Na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale proljetne potrebštine.[22] U Visokom i Kaknju žene bi na Jurjevo palile oko štala balegu da bi zaštitile stoku od zmija.

Pored zaštite stoke i obezbjeđivanja rodne godine Jurjevdanski obredi i magijski čini imali još su dvije važne funkcije. To su: izbor bračnog druga i postizanje dobrog zdravlja.[23]

Djevojke su na Jurjev izvršavale magijske obrede gatajući za koga i kada će se udati, te kakvu će bračnu sreću naći. Zanimljivo pripovijedanje o tome kako su muslimanske djevojke prije više od stotinu godina vršile magijske radnje za Jurjevdan u cilju postizanja bračne sreće, zabilježeno je u Bosanskoj vili: „Uoči sv. Đurđa izađe djevojka u vrijeme otpočinka Sunca u avliju, pa stane uz tarabe tako da je licem okrenuta zapadnoj strani i čeka kada će Sunce početi otpočinjati. Kada se Sunce prikuči gori i hoće već da zađe, onda djevojka govori svoju vrađčku kojom okreće momka za sobom: ‘Oj basnice, po Bogu sestrice, ti ne zapinji za me, ni za moje skute ni rukave, ni za Zemlju, ni za nebo, ni za goru ni za vodu, već za Mehmedov um i pamet.’ Sutradan djevojka ustaje prije Sunca, pa čeka kada će Sunce početi iza gore izlaziti. Čim dođe do tarabe, okrene se istoku i kaže: ‘Đurđev-danče, moj lijepi danče, pomozi mi molim ti se okrenuti moga predragog i prelijepog Mehmeda. 

Žarko Sunce na nebu izađe,
I prijeđe stotinu planina,
I tri stotin’ i više vrhova,
Pa obasjaj moje bijele dvore,
I Mehmeda moga predragoga
I nas dvoje u meku dušeku.’
Čim ovo izgovori bježi u kuću i ne obazire se,
te ima tvrdu nadu, da će joj se želja ispuniti.“’[24]

Aiša Softić-Aličić u interesantnom tekstu „Ženidbeni običaji muslimana Sarajeva“ navodi da bi djevojke za Jurjev: „Oko sebe vezivale vrbove grane uz izgovaranje sljedeće gatke: „Ove godine vrbom, dogodine trbom“, izražavajući tako želju za skorom udajom i potomstvom.“[25] U srednjoj Bosni djevojke uoči Jurjeva podrezuju dva pera od luka, a zatim jedno pero okite zlatnim, a drugo svilenim koncem. Nakon nekoliko dana čekanja djevojka ja vjerovala da će naći sreću ako bude više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno nesreću, ako je obrnuto.[26] U Hercegovini se smatralo da će se djevojka udati za momka ako je više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno za udovca, ako je više izraslo pero sa svilenim koncem.[27]

U vrijeme kada je u jednoj kući živjelo po desetak i više ukućana, kojima su trebale biti na usluzi, djevojke su žarko željele znati koliko će nakon udaje biti žitelja u kući. Da bi to saznale djevojke bi uoči Jurjeva iskopale male jamice u zemlji i stavljale u njih komadiće šećera. Kada ujutru ustanu provjere koliko se mrava nalazi na šećeru. Smatralo se da će djevojka zateći onoliko ukućana koliko je mrava na šećeru. Ako ne bude mrava na šećeru, sretnica bi vjerovala da će biti sama sa svojim mužem.[28]

Kada će se udati, gatalo se tako što bi djevojka izašla u vrt i došla do ograde, a potom dodirivala rukom svaku dasku u ogradi. Kod prve daske djevojka bi rekla: “Ta”, a kod sljedeće: “Tu”. Tako je ponavljala sve do zadnje daske u ogradi. Ako bi na zadnjoj dasci izgovorila: “Ta”, vjerovalo se da će se udati te godine, a ako bi pak kod zadnje daske izgovorila: “Tu”, smatralo se da će te godine ostati neudata.[29]

Svrha navedenih običaja i magijskih čina jeste priprema djevojaka za eventualnu udaju sljedeće jeseni. Pošto se svadba obično dešavala na jesen, u vrijeme kada su hambari bili puni, a poljoprivredni poslovi završeni, djevojka je od Jurjeva do jeseni imala dovoljno vremena da se spremi za eventualnu svadbu. Uz pomoć  svojih magijskih radnji djevojka je upoznavala svog izabranika i na taj način mu stavljala do znanja da je spremna za udaju.

Ljepota i zdravlje također su se postizali magičnim radnjama i jurjevdanskim obredima. Noć uoči Jurjeva donosila se „omaha“, voda s mlinskog kamena. “Omaha” se donosila jer se smatralo da proljepšava lice i čini da kosa bude ljepša i jača. „Omaha“  nije smjela prenoćiti ispod eksera jer se vjerovalo da ekser, odnosno metal, oduzima magičnu moć vodi, pa se „omaha“ obično skrivala u zemlji prekrivena biljem. Djevojke su ustajale prije zore i kupale se, odnosno umivale „omahom“. Pored estetske funkcije, vjerovalo se da “omaha” poboljšava zdravlje osobe koja se njom okupa ili umije. U Jajcu bi na jurjevsko jutro, omladina išla po selima i svakog na koga bi naišla „žarila“ koprivom, jer se smatralo da je to dobro za zdravlje. U Visokom su na jurjevdansko jutro djecu blago šibali drenovinom da budu zdrava kao dren. Radi zdravlja, a posebno da bi se izliječio svrab, kupali bi se prije izlaska Sunca u tekućoj vodi.[30] Za Jurjevdan su se pravile trube od ljeskove i vrbove kore s kojima su djeca i odrasli po čitav dan trubili tjerajući na taj način zle duhove.

Za Jurjev su vezani brojni tabui od kojih ističemo neke:

1. Ne valja: brojiti janjce prije Jurjeva – neće se dati u njima. 
2. Ne valja: do Jurjeva  obdan  spavati – drijemaće se cijelo ljeto. 
3. Ne valja: haljine prati onaj dan u koji je prvi put iza Jurjeva zagrmilo – da  se ne raspadnu. 
4. Ne valja: kupati se prije Jurjeva u tekućoj vodi – sluti siromaštvu ili će zmija ujesti. 
5. Ne valja: među Jurjevo plesti – uplešće se vuk u stoku. 
6. Ne valja: među Jurjevo obdan spavati – boljeće glava i biće težak cijelo ljeto. 
7. Ne valja: na Jurjev nositi drva – zakotiti će se stjenice u kući. 
8. Ne valja: na Jurjev  prispati  – hvataće groznica, ili neće moći uraniti cijelo ljeto.[31] 

Metereološke prilike također su se određivale po Jurjevu. U okolini Visokog vjerovalo se da ne valja kada grmi prije Jurjeva, jer koliko god dana grmi prije Jurjeva toliko će dana do Aliđuna padati grad.

Magična moć Jurjevdana vremenom je gubila na značaju, tako da danas uspomenu na ovaj nekadašnji svenarodni praznik čuvaju uglavnom bosansko-hercegovački Romi. Međutim, i površna analiza proslavljanja Praznika rada prvog maja, zorno svjedoči žilavost, snagu i prilagodljivost narodnih običaja. Novim društvenim uređenjem i uvođenjem novih praznika, narodni običaji su uporno sa starog prelazili na novi blagdan blizak po datumu. Iako su širom svijeta prvomajski praznici koriste za isticanje radničkih prava, u Bosni i Hercegovini ovaj praznik obilježava se na sličan način kao što se nekada proslavljao Jurjevdan koji mu je sličan po datumu. Prvomajski uranci, odlazak u prirodu, teferiči, igra i zabava, sve to jasno asocira na jurjevdanske običaje i nekadašnje svetkovine.

Obilježavanje Aliđuna

Nakon Jurjeva, muslimani u Bosni i Hercegovini poštovali su Ilindan ili Aliđun drugog augusta. Već smo napomenuli da je sv. Ilija kršćanska zamjena za staroslavenskog boga gromovnika Peruna. Hadžijahić piše da su: „U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše.“[32]  Smatramo veoma interesantnim turski naziv ovog praznika – Aliđun. Vlastito ime Ali predstavlja muslimansku zamjenu za kršćanskog sv. Iliju, a riječ gün na turskom jeziku znači dan. Jednostavnim prevođenjem Ilindana u Aligun ili Aliđun muslimani nisu htjeli da skriju njegovo porijeklo. Čak naprotiv, izrekom: “Do podne Ilija, od podne Alija“, u narodu je ostalo živo sjećanje na proces širenja islama u Bosni i Hercegovini koje nije obuhvatalo samo predislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, već i njegove blagdane. Najčuveniji ilindanski derneci održavali su se u Gerzovu, općina Šipovo, pored turbeta čuvenog bošnjačkog epskog junaka, Đerzelez Alije, što također upućuje na spomenutu povezanost Ilija-Alija.

Širom Bosne održavali su se i dan danas se održavaju vašari i teferići na Aliđun.[33] Muslimani Sarajeva imali su običaj da na Ilindan rano ujutro odlaze na Trebević, gdje su do mrklog mraka jeli, pili, pjevali i igrali kola veseleći se na različite načine.[34] Ilindanski derneci održavali su se u Večićima pored Kotor Varoši i u Gerzovu kod Šipova. Najatraktivniji dio ilindanskih derneka predstavljale su momačke igre i junačenja. Često su se takmičili jedni protiv drugih pripadnici različitih konfesija. Gerzovske igre za Ilindan bile su veoma čuvene, pa su na njih dolazili takmičari iz udaljenih krajeva.[35] U Gornjevrbaskoj regiji za Aliđun   održavani su vašari na Treskavici iznad Gornjeg Vakufa i u Kopčiću između Bugojna i Donjeg Vakufa.

Među Južnim Slavenima postoji vjerovanje, da lješnjaci neće dozriti ako za Ilindan bude grmljavine. To bi moglo značiti da je lijeska bila posvećena bogu groma Perunu, kao što mu je bila posvećena i kopriva, što se da zaključiti iz narodne poslovice: “Neće grom u koprive“. Od godišnjih, predislamskih praznika muslimani u Bosni i Hercegovini najmanje su sačuvali običaje vezane za Božić, što je i razumljivo s obzirom da je obilježavanja blagdana s ovim imenom (mali bog) u direktnoj suprotnosti s islamskim učenjem. Poznato je da islam zastupa čisti monoteizam koji isključuje davanje ljudima božanskih epiteta. Njegovanje Božićnih običaja od početka se našlo na udaru kritike islamskih učenjaka s obzirom da prema Kur'anu Bog: “Nije rodio, niti je rođen.“[36] Odnos muslimana prema Božiću formirao se pod direktnim uticajem uleme.

U nekim krajevima Bosne i Hercegovine među muslimanima je bilo rašireno vjerovanje da se za Badnjak zemljom širi utjecaj zlih duhova i aveti. Od zla Badnjaka u Prozoru su se čuvali bijelim lukom. Prije spavanja djeca i odrasli su se mazali bijelim lukom, a miješali su ga i u hranu, kako bi neutralisali zle duhove i aveti. Sljedeći dan dočekivali su radosni jer su se sačuvali od zla. Taj dan su muslimanska djeca u Prozoru[37] i Jajcu obilazila kuće tražeći darove i poklone.[38]

Muslimani u krajevima oko Jajca izbjegavali su ovaj predislamki blagdan nazivati njegovim pravim imenom Božić, jer su to smatrali grijehom i uvredom Bogu. Umjesto toga nazivali su ga Rožić.

Ratarski običaji

Definišući magiju kao: „Praktičnu vještinu koja se sastoji u činovima koji služe za postizanje određenog cilja za koji se očekuje da će se kasnije ostvariti’, Malinovski[39] je zapravo odgovorio na pitanje zašto su ljudi posezali za magijskim činima pri svakom važnijem događaju u životu nastojeći da postignu što povoljniji rezultat. Obezbjeđivanje hrane svakako je najvažnija ljudska aktivnost, pa nije nikakvo čudo da kod primitivnih naroda postoje obredi i rituali za bolji lov, čuvanje stoke ili dobru ljetinu. Naši preci, stari Slaveni, bili su zemljoradnički narodi[40] s veoma razvijenim magijskim obredima koji su trebali osigurati rodnu godinu i obilje plodova.[41] Dolazak modernih vremena i razvoj savremenih sredstava za poljoprivredu i stočarstvo neminovno je vodio do ukidanja, iz perspektive današnjeg čovjeka, smiješnih i besmislenih običaja koji su pak za naše pretke bili veoma bitni i važni.

Jedan od tih arhaičnih običaja koji se do nedavno očuvao među muslimanima u okolini Novog Travnika, jeste simbolično zakopavanje sjemena u zemlju. Naime, u Liscu pored Novog Travnika, bio je običaj da se prilikom zakopavanja prve kūće krompira, dovede dijete s najvećom glavom u selu. Djetetu se stavi kapa na glavu, a zatim ono glavom zakopa prvu kūću. Funkcija ovoga arhaičnog običaja je postizanje velikih i jedrih kūća, s obiljem krompira u njima.[42]

Majka Zemlja

Zemlja je ljudima od njihovih početaka neprestano pružala hranu, pa su je zbog te njene izrazite hraniteljske uloge nazvali “Majkom Zemljom”. Među slavenskim narodima, kult Majke Zemlje najviše je sačuvan među Rusima. Između ostalog, u Rusiji je djeci zabranjivano da čupaju travu iz zemlje, jer to znači čupati kose svojoj majci.[43]

Slična vjerovanja u svetost zemlje bila su raširena i među našim narodima. I danas, kada osoba umire, u okolini Bugojna, stavi se na zemlju s ciljem da snagu koju joj je Zemlja podarila, vrati Majci Zemlji. Nekada su Majci Zemlji pripisivane različite moći, među kojima su moć liječenja bolesnih i zaljubljenih bile najznačajnije. Spomen o tome ostao je sačuvan još samo u narodnim knjigama, pjesmama i poslovicama. U jednoj narodnoj pjesmi se spominje kako je djevojka, nakon što je uzalud zvijezdu zaklinjala da joj vrati dragog, metnula ruku na Zemlju i u Zemlju gledajući, govorila:

„Crna Zemljo, po Bogu majko,
ova se basna ne primila ni mene, ni tebe,
 ni bašte gradene, ni voćke sađene,
ni ovce jalovice, već Muje i Mujina srca,
džigerice, i njegovih sedamdeset sedam damara,
osamdeset osam zglavaka, devedeset devet kostiju,
njegova uma i pameti, i njegovog srca,
i njegovog šah-damara o čemu mu srce visi.
kud god hoda nek’ o meni misli.“ [44]

“Božija brada“ i Božiji bereket

Obilje plodova oduvijek se vezivalo za naklonost Boga Koji je bio darežljiv prema ljudima. Sa svoje strane, ljudi su posredstvom žrtava koje su prinosili, nastojali umilostiviti Boga da i sljedeće godine bude darežljiv i izdašan prema njima. Na dan prikupljanja plodova, primitivni narodi su posvećivali prvi ili zadnji klas žita i prinosili ga Bogu. Tragove tog opštenarodnog običaja nalazimo i među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Muslimani u Jajcu i Pruscu imaju običaj da, kada se  ujesen prikupljaju plodovi s njiva, za malu količinu plodova koji ostanu zakopani u zemlji  kažu: ”To je ostavljeno radi bereketa.”[45]

Sličan običaj nalazimo kod drugih slavenskih naroda: Bugara, Makedonaca i Srba. Žene u Makedoniji uvežu bijelim i crvenim koncem nepožnjevene klasove i kažu: “Da e zdrav, silan beriketat i ubav kako kitka.”[46] Vjerovatno se to čini zbog toga što su stari Slaveni prilikom žetve ostavljali na njivi po jedan struk nepožnjevenog žita iz počasti prema svojim božanstvima. Uz to, vjerovalo se da se žitni demoni, bježeći ispred srpa, sklanjaju u te preostale, nepožnjevene klasove.[47]

Vrlo je interesantno da islam traži od svojih sljedbenika da i oni na dan žetve i berbe podijele određeni dio plodova siromasima. U Kur'anu stoji: „On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme, i usjeve različita okusa, i masline, i šipke, slične i različite, – jedite plodove njihove kad plod dadnu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.“[48]

Biljni i animalni kultovi

Ranije smo napomenuli da je cijeli svijet za primitivnog čovjeka živ. Ljudi su vjerovali da životinje, biljke i kamenje[49] imaju dušu, te da utječu na njihov život. U vrijeme kad su ogromne šume prekrivale Europu, gajevi hrastova, lipa, borova i jela, smatrani su stjecištima bogova i moćnih demona. Cijelim svojim bićem priklonjeni prirodnoj vjeri, naši preci nisu pravili hramove za poštivanje bogova i prinošenje žrtvi, već su za te svete funkcije koristili gajeve.

Helmold navodi da su sjeverozapadni Slaveni imali mnoštvo praznovjerica i predrasuda o gajevima i izvorima. On tvrdi da su se Slaveni zaklinjali drvećem, izvorima i kamenjem, te da su kršćanima zabranjivali da ulaze u njihove svete gajeve. O tome kaže: “U njihove svete gajeve hrišćanima je bio zabranjen pristup jer smatraju da bi ih hrišćani svojim prisustvom oskrnavili.”[50] Gajeve su posvećivali svojim božanstvima, u njima obavljali bogoštovanu službu i prinosili žrtve.

Slaveni su posebno poštovali drveće koje se odlikovalo svojom dugovjećnošću poput hrasta i lipe. Magićna moć pripisivana je tisovini,[51] imeli, vrbi i lijeski, dok je orah bio prekriven velom tabua i zabrana.

Iz reda animalnih kultova, u tradiciji slavenskih naroda sačuvana su raznovrsna sujevjerja o daždevnjaku i kućnim zmijama, što je direktno povezano s kultom predaka.[52]

Kult lipe

Svi slavenski narodi poštuju lipu. Po lipi su dobila ime brojna naselja. Šesti mjesec narodnog kalendara nazvan je lipanj, po lipi koja u njemu cvjeta. U Rusiji, Poljskoj i Češkoj po lipi nije nazvan šesti, već sedmi mjesec jer tada kod njih na sjeveru cvatu lipe.[53] Za razliku od drugog drveća, slaveni su lipu sadili usred naselja, obično ispred ili porod bogomolja, spajajući na taj način drevna vjerovanja sa novom religijom. Sa razgranatom, širokom krošnjom, prekrasnim, mirišljavim cvijetom, i činjenicom da grom veoma rijetko udara u nju, lipa je pobuđivala maštu starih Slavena uzrokujući pojavu sujevjreja o njenoj svetosti. Vjerovalo se da je lipa sveto drvo, pod zaštitom bogova, te su je radi toga sadili u centralnom dijelu naselja, oko nje se okupljali i ispod nje vijećali i donosili važne odluke. Šulek navodi da kod Slovaka nema ni jednog sela, a da usred njega nema posađena lipa, niti ima i jedne crkve, a da pored nje nema lipa, da se gotovo pored svih crkvi u Istri nalaze lipe, da se stare lipe nalaze svuda pored starih crkvi, a da se mlade lipe sade pored tek napravljenih crkvi.[54] I u Bosni i Hercegovini kao i u drugim slavenskim državama lipa je cijenjeno i poštovano drvo. Premda su sujevjerja vezana za kult lipe među bosansko-hercegovačkim muslimanima izgubljena, vrlo je interesantno, i u potpunom suglasju sa ranije navedenim primjerima poštovanja lipe, da su se pored džamija i drugih vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini uglavnom  sadile lipe. Tako se stara lipa nalazila u haremu Sultan Ahmedove džamije u Bugojnu.  Lipa je stradala tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992.-1995. godine, pa je 2005. godine oborena, a na njenom mjestu su zasađene dvije nove. Lipa se nalazi i ispred  džamije u Dugama, općina Prozor. Nedavno je pored Baš-džamije u Donjem Vakufu zasađena lipa. Hadžijahić navodi da je lipa sve do u najskorije doba bila posebno štovana kod bosanskih muslimana.[55]

Kult kućne zmije

Od animalnih kultova među muslimanima u Bosni i Hercegovini rasprostranjen je kult daždevnjaka i kućne zmije.[56] Daždevnjak je vrsta vodozemca. Pojavljuje se nakon kiše. Ne smije ga se uznemiravati jer se vjeruje da može tako jako pisnuti da ogluvi onoga ko ga čuje.

Prema narodnom vjerovanju kućnu zmiju zabranjeno je ubijati jer ona čuva ukućane. Ukoliko bi neko ubio kućnu zmiju, smatralo se da će tu kuću zadesiti nesreća.[57]

Kult kućne zmije ostatak je staroslavenskog vjerovanja u duha – zaštitnika kuće. To domaće božanstvo, prema većini istraživača, predstavlja duh nekog od predaka koji čuva ukućane i bdije nad njima.[58]

U Tešnju vjeruju da je velika grehota ubiti kućnu zmiju koja se nađe u sijenu ili bešici. Vjeruju da, ako se ubije zmija u bešici da će umrijeti i dijete.[59] Kućna zmiju nazivaju čuvarkuća jer se vjerovalo da čuva kuću i ukućane. Smatralo se da je kućna zmija poseban zaštinik male djece.[60]

Vrlo je interesantno da i prema islamskom učenju nije dozvoljeno ubijati kućne zmije. U Muslimovom Sahihu postoji poglavlje pod naslovom Zabrana ubijanja kućnih zmija. Pod ovim naslovom navedeno je sljedeće predanje: „Od Ebu Saiba (Abu Saība) se prenosi da je jednom prilikom ušao u kuću kod Ebu Sei'da (Abu Sa'īda) kojeg je zatekao u namazu. Čekajući ga da završi s namazom sjeo je i tada je, u jednom kraju kuće, u palminoj grani punoj datula, čuo pokrete i okrenuo se. Kad – tamo bijaše zmija! – Ebu Saib je odmah skočio da je ubije, ali mu je Ebu Sei'd išaretom pokazao da sjedne, što je on i učinio. Kad je završio namaz, pokazao mi je na jednu kuću u blizini i rekao mi: ‘Vidiš li ovu kuću?’ ‘Vidim’, kazao sam, a on mi je rekao: ‘Tu je bio jedan naš mladić, koji se tek bio oženio.

Kad smo mi s Božijim Poslanikom, a.s., krenuli prema Hendeku, taj je mladić u po bijela dana zatražio od Božijega Poslanika, a.s., dopust i tako se vraćao kući. Jedanput je, također, od njega zatražio dopust, pa mu je Božiji Poslanik, a.s., rekao: ‘Ponesi sa sobom i oružje, jer – plašim se za tebe od plemena Kurejza!’

Čovjek je uzeo svoje oružje i vratio se nazad. Tamo je svoju ženu zatekao kako stoji na vratima, pa je pošao prema njoj da je ubode kopljem – budući ga je bila uhvatila ljubomora, ali mu je ona rekla: ‘Sebi koplje i ulazi u kuću da vidiš šta me je istjeralo!’ Kad je ušao, ugledao je ogromnu zmiju, sklupčanu na postelji, te se ustremio na nju kopljem i probo je njime. Zatim je izašao i koplje zabio na ulazu u kuću, a zmija se potom izvila na njega i ne zna se ko je prije umro: zmija ili mladić! Potom smo otišli kod Božijega Poslanika, a.s., i to mu ispričavši rekli: ‘Zamoli Allaha da nam ga oživi!’

On je rekao: ‘Zamolite Boga da vašem prijatelju oprosti grijehe! U Medini ima džina koji su primili islam, pa kada neku od njih (zmija) ugledate, tri puta tražite od nje da iziđe. Ako vam se i nakon toga pojavi, ubijte je, jer je to šejtan!“‘[61]

[1] Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana – proučavanje magije i religije, Ivanišević, Beograd, 2003., str. 86-89.

[2]Petar Kostić, „Godišnji običaji u okolini Zaječara“, Glasnik etnogra-fskog muzeja, 42/1978., Beograd, str. 399-436.

[3]Muhamed Hadžijahić, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”, POF, 28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine.

[4]Kršćanstvo je utjecalo na promjenu imena proljetnih svečanosti dok je forma ostala gotovo ista. O svetkovanju Jurjevdana među Južnim Slavenima napisani su brojni radovi od kojih su: Koleva, T., A., „Georgiev deń u Južnih Slavjan (obyčai, svjazannye s žibotnovodstvom)“, Sovetskaja etnografija, 2., 1987., str. 25-38.; Kosta Kovačević, „O Đurđevu-dne – Srpski nar. običaj djevojaka muhamedove vjere“, Bosanska vila, Sarajevo, IV, 1889., str. 119.; Hamdija Kreševljaković, „Jurjevo (Sarajevo u Bosni)“, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, XVI, 1911., str. 158-160.; Muhamed Hadžijahić i H.H.S. „Pećina u Brateljevićma kod Kladnja kao kultno mjesto“, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 3, 1981. godine, podnožna napomena, str. 481.

[5] O reformi kaledara, te općenito o kalendarima u upotrebi u Bosni i Hercegovni vidi: “Komparativna analiza kalendara po kojima se mjeri sveto i profano vrijeme u Bosni i Hercegovini”, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, vol. LXXI, br. 11-12, novembar-decembar 2009., Sarajevo, str. 1103-1110.

[6]Muhamed Hadžijahić, Sinkretistički elementi …, str. 316.

[7]Džejms Džordž Frejzer, op.cit., str. 319.

[8]Džejms Džordž Frejzer, op.cit., str. 361.

[9] Prema slavenskoj mitologiji Jarilo je sin Peruna i Mokoši. Rodio se na Velju noć, krajem februara i početakom marta.  Ljudi iz svijeta mrtvih su ga oteli i odveli Velesu u podzemni svijet. Veles ga je posinio, a zvali su ga Jarilo ili Jarovit tj., onaj koji je prepun mladalačke snage i životne energije u proljeće. Kada je za nekoliko tjedana odrastao, krenuo je natrag preko mora po nevjestu. Prešavši veliku vodu, donio je u zemlju proljetnu rosu, zelenu travu i mladice stabala. Više o Jarilu i drugim slavenskim božanstvima i njihovim kršćanskim zamjenama vidi u: Vitomir Belaj, “Paganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti”, Studia ethnologica Croatica, Vol. 21, br. 1., 2009. godine, str. 169-197.

[10]Ilija je starozavjetni prorok. Živo je u devetom stoljeću prije Krista. Prema Starom Zavjetu po drugoj knjizi o kraljevima po Iliju su došla ognjena kola i ognjeni konji i on je u vihoru uzdignut na nebo. S obzirom da se cijeli život bespoštedno borio protiv zemaljskih Božijih neprijatelja: idolopoklonika i griješnika, uzdignut na nebo Ilija je poslužio kao idealan svetac zaštitnik od nebeskih nepogoda: groma, munje i kiše, kakvim ga smatraju Grci, ali i Slaveni.

[11]Vitomir Belaj, op.cit., str. 169-194.

[12]Džejms Džordž Frejzer, op.cit., str. 356-358.

[13]Džejms Džordž Frejzer, op.cit., str. 359-361.

[14]Do ukidanja velikog dijela jurjevdanskih običaja došlo je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992.-1995. godine. Brutalnost agresora i strah za goli život odovojili su većinu stanovnika Bosne i Hercegovine od ranije ustaljenih običaja i prakse što se svakako reflektovalo i na jujrevdanske svetkovine. Nakon rata u pojedinim mjestima zahvaljujući folklornim društvima postepeno se vraćaju prijeratni običaji. Bilo bi dobro, sa stanovišta narodne kulture, da se obnove i jurjevdanski običaji koji su sve stanovnike Bosne i Hercegovine: Bošnjake, Srbe i Hrvate povezivali sa zajedničkim precima, starim Slavenima.

[15]Muhamed Hadžijahić, “Još jedno bogumilsko-islamsko kultno mjesto”, Glasnik VIS-a, Sarajevo, 1981., str. 480-481.

[16]Hamdija Kreševljaković, “Jurjevo (Sarajevo u Bosni)”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 16. Zagreb, 1911. godine., str.158.

[17]Ibid.,  str.158.

[18]Branko Fučić, “Sveti Juraj i zeleni Juraj”, Zbornik za narodni život i običaje,  JAZU / HAZU, knj. 40., Zagreb, 1962. godine., str. 133.

[19] Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Mak, Visoko, 2003., str.136.

[20]Muhamed Hadžijahić, “Još jedno bogumilsko-islamsko kultno mjesto”,… str. 481.

[21]Sulejman Suljagić, “Zanimljivosti iz planinskih krajeva oko Sarajeva”, Novi Behar, br. 9-13, Sarajevo, 1936.,  str. 136-137.

[22]Stočni vašar u Jajcu, na primjer, održava se 6. maja za Jurjev.

[23]T.,A., Koleva, “Georgiev denj u Južnjih Slavjan”, Sovetskaja etnografija, knj., 2., Moskva, 1978., str. 25.

[24]Kosta Kovačević, „O Đurđevu-dne“, Bosanska vila, br. 8., Sarajevo, 1889., str. 119.

[25]Aiša Softić-Aličić, „Ženidbeni običaji muslimana Sarajeva“ str. 191. u: Hadžić, Hajrudin, Hadžija, Tradicionalne bošnjačke igre i njihova veza sa običajima, Sarajevo, 1990. godine.

[26]Vidi: Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Mak, Visoko, 2003., str.136; Hamdija Kreševljaković, “Jurjevo (Sarajevo u Bosni)”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 16. Zagreb, 1911. godine., str.159.

[27]Ismet Šarić, “Jurjev”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. knj. 32., sv.1.,  Zagreb, 1939. godine., str. 225.

[28]Hamdija Kreševljaković, “Jurjevo…”, str. 159.

[29]Ibid.

[30] Milenko S. Filipović, op.cit., 137.

[31] Riza-beg Kapetanović,  Edhem Mulabdić, „Šta ne valja“, Behar: list za pouku i zabavu, god. I-X, odabrali Alija Isaković i Hadžem Hajdarević, El-Kalem, Sarajevo, 1990. godine., str. 89-95.

[32] Muhamed Hadžijahić, Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, POF,  28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine, str. 320.

[33]U današnje vrijeme čuveni je vašar u Visokom koji se održava za Aliđun.

[34]Muhamed Hadžijahić, Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini,…str. 321.

[35]Miroslav Niškanović, „Ilindanski dernek kod turbeta Djerzelez Alije u Gerzovu“, Novopazarski zbornik, br. 2., 1978., str. 165.

[36]Kur'an, Ihlas, 3.

[37]Alija Čatić, „Božić kod muslimana (Prozor u Bosni)“, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena,  Zagreb, XXVI, 1928., str. 379-380.

[38]Prema kazivanju Muje i Paše Duranović iz Divičana kod Jajca.

[39]Bronislaw Kasper Malinowski smatra se jednim od najznačajnijih antropologa XX stoljeća. Rođen je u Krakovu 1884. godine, a umro je u Sjevernoj Americi 1942. godine. Smatra se utemeljiteljem etnografije.

[40]Muhamed Hadžijahić, , Porijeklo bosanskih muslimana, Muslimanska biblioteka, Sarajevo 1990. godine.

[41]Božana Ćirić, „Narodna znanja i verovanja o vremenu i običaji vezani za plodnost useva i stoke u kraljevačkom kraju“, Naša prošlost, br.1, 1986. godine, str. 97-114.

[42]Prema kazivanju Sulje ef. Čakića.

[43]Petar Bulat, Mati Zemlja, Etnološka biblioteka 9, Zagreb, 1930., str. 4.

[44]Petar Bulat, Mati Zemlja,…11.

[45] Prema Nerkezu Smailagiću bereket je blagoslovljena snaga, božanskog porijekla, koja dovodi do obilja na materijalnom planu, a napretka i sreće na duševnom planu. Vidi: Smailagić Nerkez, Leksikon islama, Sarajevo, 1990. godine, str. 94-95.

[46] Špiro Kulišić, „Značaj slovensko-balkanske i kavkaske tradicije u proučavanju stare slovenske religije (II)“, ANUBIH Knjiga XI, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 9., Sarajevo, 1973. godine, str. 145.

[47]  Petar Bulat, Pogled u slovensku botaničku mitologiju, Zagreb, 1932., str. 16.

[48]Kur'an, Al-An'ām, 141.

[49]Postoje dva, za ovu temu, vrlo interesantna predanja koja su vjerodostojnom predajom prenesena od Božijeg Poslanika, a.s., o tome da kamen i drvo nisu tek mrtva priroda. U prvom predanju stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Ja zbilja znam jedan kamen u Meki koji je meni selam nazivao prije mog poslanstva; i sada ga znam!” El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, prijevod s arapskog Muhamed Mrahorović …, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br.1528., str. 678.; Prema drugom predanju dok bi Muhammed, a.s., držao hutbu, stojeći duže oslonio bi svoju plemenitu ruku na panj posječene palme. Kada se broj klanjača povećao, ashabi mu načiniše minber na kom će stajati dok drži hutbu. Poslanik, a.s., sljedeće džume prođe pored panja i uspne se na minber. Ashabi tada začuše jecaje, toliko glasne da se mesdžid tresao, a panj je pucao. Jecaji se nisu smirili sve dok Poslanik, a.s., nije sišao s minbera, spustio svoju plemenitu ruku i pomilovao panj. Obgrlio ga je rukama i privio na svoje časne grudi, te se panj potpuno smirio. Poslanik, a.s., mu tada dade da izabere jednu od dvije radosti: da postane drvo od džennetskog drveća, da mu žile piju iz džennetskih rijeka, ili da opet postane plodno drvo na Dunjaluku. Panj je odabrao prvu radost, a Poslanik, a.s.,  mu tri puta obeća da će, ako Allah da, biti tako. Zatim je Poslanik, a.s., ashabima rekao:”Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, da ga nisam smirio, plakao bi ovako do Sudnjeg dana iz čeznje za Allahovim Poslanikom!”

[50]Navedeno prema: Petar Bulat, Pogled u slovensku botaničku mitologiju, Zagreb, 1932., str. 3.

[51]Sujevjerni ljudi u Bosni i Hercegovini svih konfesija smatraju tisovo drvo svetim. Mnogi ljudi nose tisovinu uz sebe s ciljem da ih odbrani od uroka, nesreće i nevolje.

[52]Milenko S. Filipović, „Čovjekov dvojnik u narodnom vjerovanju Južnih Slovena“, ANU BIH Radovi, knjiga XXX, Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo, 1966. godine, knjiga 10. str. 164-166.

[53] Bogoslav Šulek, “Zašto Slaveni poštuju lipu”, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 43. Zagreb, 1878., str. 150.

[54] Ibid., 159-169.

[55]Muhamed Hadžijahić, Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, POF,  28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine, str. 315.

[56] Muslimani u Bosni i Hercegovini smatraju da je sevap ubiti zelembaća (vrsta guštera). To se temelji na izrekama Allahovog Poslanika, a.s., koji je rekao: „Ko ubije geka (guštera, zelembaća) jednim udarcem bit će mu upisano stotinu sevapa; ko ga ubije s dva udarca imat će nešto manje sevapa, a s tri udarca još manje!“ Navedeno prema: El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, prijevod s arapskog Muhamed Mrahorović …, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br.1501., str. 667.

[57]Milenko S. Filipović, „Čovjekov dvojnik u narodnom vjerovanju Južnih Slovena“, ANU BIH Radovi, knjiga XXX, Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo, 1966. godine, knjiga 10. str. 164-166.

[58]Veselin Čajkanović, “Studije iz religije i folklora”, Srpski etnografski zbornik, XXXI, str. 132.

[59]Miroslav Hirtz, “Zmije kućarice”, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 27. Zagreb, 1929-1930., str. 245.

[60] Ibid., 243.

[61]El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, prijevod s arapskog Muhamed Mrahorović …, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br.1498., str. 665-666.

Ulomak iz knjige Elvira Duranovića “Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka”, vlastita naklada, Bugojno, 2011.