VIJESTIBZK "Preporod" Srebrenik

Godišnjica smrti Dr Hašima Muharemovića

List Ševak

18. Septembra 2022.g, navršava se 10 godina od smrti Dr Hašima Muharemovića. Na 1. Festivalu saza i sevdaha, koji je održan 2008.g. u organizaciji BZK „Preporod“ Srebrenik voditelj Vehid Gunić najavljujući nastup Hašima Muharemovića rekao je: „Dobar čovjek, dobre zemlje Bosne, jedan jedini, neponovljivi Dr Hašim Muharemović. Dragi bog mu je dao bezbroj talenata: pjesnik, slikar, ljekar. Stručnjak za liječenje ljudskih duša“.

U povodu obilježavanja 10. godina od smrti ovog velikog umjetnika na sazu, našeg sugrađanina Dr Hašima Muharemovića, Tuzlanski kanton dana, 22.09. 2022, u BKC Tuzla organizuje okrugli sto povodom obilježavanja 10 godina od smrti, na kojem će učešće uzeti i BZK „Preporod“ Srebrenik, koji će predstavljati predsjednik Razim Slanjankić.

Ovim povodom objavljujemo intervju sa Dr Hašimom Muharemovićem, koji je 2011.g, za List „Ševak“ obavio profesor bosanskog jezika i književnosti Sadil Mehmedović.

SREBRNIKA NEMA DO TRAVNIKA
(Ili kako se jedna izvorna pjesma prometnula u sevdalinku) 

Razgovaramo sa doktorom Hašimom Muharemovićem, dobitnikom zlatne povelje za svoj doprinos afirmaciji Grada, najpoznatijim bosanskohercegovačkim sazlijom, vrsnim obrađivačem, pjesnikom i kompozitorom, odskorašnjim penzionerom, vitalnim ali pomalo zamorenim ovim našim tumaranjima i destrukcijom u kojoj smo se kao južnoslavenska skupina našli... Očaran Bosnom mnogo više nego ljudima priča nam...

Ševak: Ne bi bilo dobro da odmah nešto pitamo, kao što su i pjesme koje sam odabiraš najbolje. S čime bi nam počeo priču u čast 678. godine Srebrnika, od kojih si oko70 proživio s Gradom, sa Bosnom, mnogo putujući sa sazom – svojim instrumentom, koji ti nije jedini umjetnički izraz, tu su još i kist, glasi riječ...

Hašim: U Bosni sve i svako ima svoju priču, najčešće bajkovitu, mi smo na bajke naučili. Tu niko nikog ne ispravlja, niti mu zamjera na lažima.To se kod nas podrazumijeva. Isto kao što je zemlja Bosna ime dobila po rijeci koja izvire iz njezinog srca i tekući priča o njoj da je to dobra zemlja - što neko vjeruje a neko ne vjeruje, isto tako neki vjeruju, a neki ne vjeruju da Srebrnika nema do Travnika... Kad se to kaže neki se čak i čude, ljute ili ne razumiju. Ali kad se to zapjeva svi šute i slušaju.Znaju da to neko pjeva svome selu, gradu ili zavičaju, i niko ne zamjeri. Možda poneko zavidi ali to se ne pika - na ljubavi se uvijek zavidi, jer nje uvijek fali...

Ševak : Nema ni jednog Srebreničanina da ne zna Srebrenika nema do Travnika

Hašim: Nikad je i nisu svi u selu pjevali već samo oni koji su znali zapjevati. Takvi su je i stvorili i pjevali u dvoglasu od pamtivijeka. To je melodija u kojoj se dva pjevača samo sustižu. Jedan pjeva, drugi ga sustiže i nikad da ga stigne, rijetko se sastaju da bi im zajedno išao glas, to je onaj seoski, izvorni način pjevanja. Pjesma je nekad služila i da se njome strah razgoni noću, nekada da zagrije, nekada da pokaže dobro raspoloženje. Znam da su je nekada pjevali rudari na putu do jame i nazad. Pjevana je i na svetkovinama seoskim...Meni je lično taj način pjevanja vrlo drag i uvijek ga se rado prisjećam, i nekada sam sebe kudim što sam je drukčije otpjevao jer to nije trebalo mijenjat, ali to ljudi neće da prihvate kad ja sam sebe kudim. Ja s ovom pjesmom nisam mislio postizati uspjeh niti je gdje objavljivati, ali sam uz svakodnevna vježbanja probao je na svoj način pjevati i osjećat strašnu odgovornost pred tim dvoglasom koji mi je najviše ličio na dvojnice i nosio me u nekakav beskraj, možda u te duge zimske neishranjene i neogrijane noći gdje je pjesma često bila jedini spas za bijeg od surove stvarnosti ova pjesma je nosila do vezirskog Travnika u kome valjda nije ništa falilo. Gdje sjedi vlast slabo šta fali, u Srebreniku je takođe nekad svega bilo - dok je u njemu sjedio ban, a nekada i kralj. Tako ta pjesma spaja prošli Srebrnik i tadašnji Travnik, a što se tiče sadašnjosti samog pjesnika, koji je to ispjevao on nema ništa osim vode Bukovika i s tim se i fali i o tome pjeva. E to što je njemu dosta i voda pa da pjeva i to tako srčano mene tako čini malim... ali eto ja sam tu njihovu kajdu imao u uhu kada sam je uvježbavao, ali kako sam bio sam (a njih su bila dvojica) morao sam tu melodiju sam vezati, a kako sam uz to svirao saz, a svako zna da saz nije instrument uz koji se pjevaju seoske (izvorne - pjesme, te pjesme sviraju se uz šargiju). Tako je i saz doprinio da ona uz ta moja silna ponavljanja, koja ja nikome ne mogu objasniti, dobije svoj muzički oblik onakav kakav je na snimku. Ona je u svom nastajanju pozajmila ukrase jedne izvorne pjesme čega sam ja tek kasnije postao svjestan, ali više nisam mogao ništa promijeniti. Ona je već bila "srasla" u tu novu melodiju i otpočela svoj novi život s kojim ja više nisam imao ništa.
Narod ju je prihvatio kao svoju, muzički stručnjaci su u njoj vidjeli I i elemente tradicionalnog i nečega modernog, a ja što sam govorio da sam tu prvobitnu pjesmu pokvario i da se kajem zbog toga sam ismijavan i proglašavan za čudaka. A kad su je još proglasili sevdalinkom i stavili u jednu antologiju (M. Žero- 400 sevdalinki sa notnim zapisom) ja se nisam toliko začudio koliko bi, možda, trebao, jer mi je taj nekakav "spoj" seljačke pjesme i sevdalinke odavno poznat. Pola naših sevdalinki vi možete čuti kako se seljački pjevaju. Prava sevdalinka je raspoznatljiva po svojoj vjekovnoj izbrušenosti, poput dijamanta tj. dotjeranosti do savršenstva. Ja sam se jedino prevario kod dvije-tri pjesme Muse Ćazima Ćatića, kada sam ih našao u njegovim zbirkama i iznenadio se misleći da su to bile sevdalinke.Inače, nema mnogo pjesnika koji su mogli pisati u duhu sevdalinke. Tu su još Osman Đikić, Safvet-beg Bašagić, Aleksa Šantić... a i njihove će pjesme stručnjak razlučiti od sevdalinki mada ih narod prihvaća kao sevdalinke.

Ševak : Spomenuli ste muzičke stručnjake koji su se prema ovoj pjesmi pozitivno izjašnjavali, šta je to po njima u ovoj pjesmi vrijedno ?

Hašim: Kada sam odabirao pjesme za svoj album koji sam snimio za tadašnji Jugoton, ton majstor bio mi je Nikola Borota i ja sam ponudio veći broj pjesama od onoga što ću snimiti. Kada sam zapjevao pjesmu o kojoj govorimo, on me napola pjesme prekinuo i kazao da to ide i da je to izvrsna pjesma koju karakteriše genijalna kompozitorska jednostavnost i ogromna izvođačka složenost, i pitao odakle mi ta pjesma. Kazao sam da je narodna, a on je zaklimao glavom i rekao: “ Bila nekad , ali je narod neće više znat tako pjevat.
Jozo Penava je bio do suza ganut ovom pjesmom i volio je da je pjevam na svakom koncertu. Mislim da ljude plijeni taj arhaični prizvuk dvoglasja (dvojnica) koji iz nje izbija i ta jednostavnost u tekstu koja miriše na naivnost , te ona ima i ono nešto svoje što je izdvaja od ostalih.

Ševak: Kako gledate na sadašnju muzičku stvarnost, kakvom je ocjenjujete i u kom smislu bi je trebalo modifikovati?

Hašim: Mislim da je ona u stanju pune devastacije i da će taj proces još trajati. Kad se u društvu izgubi strategija onda ga počnu rastakati destrukcijski procesi u kojima se potpuno gubi veza sa tradicijom, a to u praktičnom smislu znači da baciš svoje, a uzmeš tude koje ti je sasvim nepoznato. U ono što vrijedi mora se ulagati, zatim to sistemski čuvati i stalno razvijati generacijama. Jedna generacije u smislu obogaćenja kulturne baštine može nešto samo početi, a nikako dovršiti. Ti poslovi moraju biti vodeni institucionalno, stručno. Pojedinci tu ne mogu ništa , osim doživjeti frustraciju i osjećaj nemoći. Naročito pri sudaru sa moćnim zidom medijske destruktivne pošasti.

Ševak: Kakav je odnos društvene zajednice prema sevdalinci kao jednom naslijeđenom blagu iz prošlosti i uopšte prema kulturnoj baštini?

Hašim: Taj odnos je neosmišljen, neureden, nedovoljno svjestan i samouništavajući. Ko su u našem društvu ti istinski velikani sevdaha?
Osim što su bez društvenog statusa, oni se svakodnevno dodatno obespravljuju ili, bolje rečeno, pljačkaju. Osim što je pred sam rat državni arhiv tj. arhiv RTV BiH u znatnoj mjeri pokraden tj.iznesen u inostranstvo, stalno se izdaju nekakve antologije sevdaha od kojih izvođači nemaju ništa. To raspolaganje sa kulturnim i ljudskim resursima mora da ima riješenu svoju i formu i sadržaj. Najmanje to govorim radi nekakve lične štete. U pitanju je nešto drugo, a to je da se ne vidi i ne cijeni ono što je naše, ne u smislu nacionalnog, već u smislu onoga što smo naslijedili kao vrijednost, jer nije dovoljno nešto samo naslijediti. Mi to naše naslijeđe rastačemo kako materijalno, koje se lakše namiri, tako i ono kulturno ili duhovno koje se gubi kroz neizgrađenog i neprosvijećenog pojedinca. Ne može se kultura prepustiti tržištu. Kultura se mora sistemski održavati, ako se to ne učini "korov" će je progutati...Kultura je u svemu tome najosjetljivija, ona najslabije podnosi ekstremna i agresivna ponašanja.

Ševak: Cijeli svoj muzički život ste uz jedan instrument koji vas stavlja više u etnomuzikologiju nego u tzv. estradu, gdje muzičari idu jureći za komercijalnim efektima. Jeste li imali ponuda da saz ostavite i krenete u gradnju karijere vokalnog soliste?

Hašim: Naravno da sam imao, ali svjestan da ću sa sazom više doprinijeti to nikad nisam učinio jer sam bio svjestan da ću sa sazom više doprinijeti tj. obogatiti kulturnu baštinu. Našom etnomuzikologijom su se bavili uglavnom stranci. Mi svoje vrijednosti ne raspoznajemo, naši kompleksi. Ja ću vam kazati da su baš bosanskim sazom jednako opčinjeni svi narodi koji su ga čuli. Svojevremeno sam imao ponuda od švedskog, kanadskog, turskog ambasodora, da o trošku njihovih vlada predajem sviranje na sazu na njihovim muzičkim akademijama. Nisam to prihvatio iz razloga što smo tada živjeli u obilju kulturnih dešavanja i jednom ambijentu koji je nešto obećavao. Na bosanskom sazu vi skoro jednako dobro možete svirati i rusku romansu, starogradsku, baladu...
I za razliku od turskog saza koji ide u orkestru sazova tzv. takumu, naš saz je dovoljno ubjedljiv da "svira sam". On je posebnu "transformaciju" doživio baš ovdje u Srebrniku, (u rukama nedavno preminulog majstora za pravljenje saza, Hasiba Nurkanovića) gdje se on zove "saz na evropsku način i evropski saz". Mislim da bi se muzički stručno trebala obraditi ta tema "bosanskog saza" .To bi moralo poprimiti konture nekakve "škole bosanskog saza" gdje bi mu se konačno učvrstila njegova muzička forma i prestalo sa tim silnim šarenilima i proizvoljnostima.