ODRASTANJE UZ PRIČE, BAJKE I SKASKE
Pjesniku Aleksandru Sergejeviču Puškinu (1799-1837), tragičnoj ličnosti ruskog i svjetskog pjesništva i književnosti, životnom sudbinom i književnim pozvanjem umnogome se pridružuje njegov savremenik Mihail Jurjevič Ljermontov (1814-1841). Moglo bi se reći da je Ljermontov odrastao i književno stasao u sjenama i svjetlima znamenite pojave A. S. Puškina. Mnogo toga ih povezuje: plemićko porijeklo, saosjećanje spram siromašne seljačke Rusije, romantičarsko pjesništvo pobuđeno proročanskim obzorjima, književničko buntovništvo, pjesme koje su ispjevali o “proroku Muhammedu”, oduševljenje Kavkazom i motivima koje su otuda preuzeli, ponijeli i transponirali u svoju prozu i poeziju... Napokon, Puškina i Ljermontova povezuju i njihove tragične smrti u dvobojima. Njihova književnost i pjesništvo čitani su u neizbrisivom znaku tih pogibija.
Prema biobibliografskim studijama i člancima, Ljermontov je rođen u Moskvi 1814. godine. Njegov otac Jurij Petrovič Ljermontov bio je plemićkog porijekla i kapetan u ruskoj vojsci, što ukazuje na relativno dobar imovni status porodice koja je sebi mogla priuštiti zanimanje za kulturu. Majka pjesnika Ljermontova, Marija Mihajlovna, umrla je kad su njemu bile tri godine. O njegovom podizanju brinula se njegova baka, Jelisaveta Aleksejevna Arsenjeva, odgajala ga je na svome imanju u Penzenskajskoj oblasti. Tu je dječak Ljermontov odrastao uz slušanje drevnih priča i bajki (ruski: сказка), slušao je o teškom položaju kmetova, o seljačkim bunama. Sve to je, kako tvrdi Encyclopedia Britannica, "izvršilo veliki utjecaj na razvoj budućeg pjesnikova karaktera". Kako je Ljermontov kao dijete bio bolešljiv, to je u tri maha vođen u banje i lječilišta na Kavkazu. Tu se u djetinjstvu i dječaštvu susreo sa muslimanima, ali i "egzotičnim krajolicima" Kavkaza, koji su na njega ostavili snažne dojmove.
Kako tvrdi Susan Layton u knjizi Ruska književnost i imperija: Osvajanje Kavkaza od Puškina do Tostoja, Ljermontov je kasnije, "kao student Univerziteta u Moskvi (1830-1832), proučavao orijentalnu književnost i filozofiju, slušao je predavanja profesora Boldyreva, ruskog arabiste. Na ovaj način upoznao se sa mišljenjem drevne Arabije i Perzije, tako je za cijeli život zaimao afinitet za istočne odgovore spram misterija sudbine, kako će to (njegov roman) Junak našeg doba i pokazati".
Iako svjesna ponekih ambivalentnih mjesta kod mnogih književnika koje obrađuje, Susan Layton izdvaja Puškina, Ljermontova i Tolstoja kao one koji su spram Kavkaza imali poštovanje i nisu se slagali sa osvajačkom politikom carske Rusije.
Tako u poemi Ismail-beg, Ljermontov rusku vojsku naziva "grabežljivom životinjom". (Ova poema je nakon smrti Ljermontova objavljivana u okljaštrenoj i cenzuriranoj formi, po zvaničnu politiku "nepoćudna mjesta" bila su odstranjivana).
Kod Ljermontova i Tolstoja postoje jasna mjesta osude genocida nad narodima Kavkaza. Tolstojevo remek-djelo Hadži Murat nenadmašan je primjer takvoga stava.
Opći je dojam da Ljermontov u svome pjesništvu zauzima stav da od "islamskog istoka" ili "islamskog juga" ne prijeti nikakva opasnost. On to ističe na nekoliko mjesta u različitim pjesmama, a u ovom pogledu karakteristična je njegova pjesma Spor, gdje (kroz usta svoga junaka) kaže: - Istoka se ja ne bojim! -
U istoj pjesmi Ljermontov još kaže:
"Beduini već ne jezde,
Za bitke ne mare,
Pjevaju i broje zvijezde,
Slave svoje stare.
Svud gdje god mi pogled slijeće
Mir i drijemež vlada.
Ne! Taj stari Istok neće
Nikad da me svlada!"
PROROK
Otkako mi je vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.
I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi Istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.
I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.
Čuvajuć zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.
A kada opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:
“Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da Bog mu zbori na usnama!
Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i gô, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!“
(Napomena: prijevode pjesama Mihaila Jurjeviča Ljermontova uglavnom smo preuzeli sa bloga: Poezija)
Piše: ENES KARIĆ
