Fondacija “Mak Dizdar”, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Društvo pisaca BiH obilježavaju ovih dana stogodišnjicu rođenja Maka Dizdara, jednog od rijetkih pjesnika čiji su stihovi nadrasli uske krugove ljubitelja poezije i oblikovali biće i identitet čitavih generacija Bosanaca i Hercegovaca svih nacionalnosti i političkih uvjerenja.
Marko Vešović : Zapis za "Zapis o zemlji" (dio analize pjesme)
U Dizdarevoj pesmi pjesnički govor je nabujao i prelio se preko rubova folklornog oblika, ili bi bolje bilo reći da ga je višestruko nadrastao, ali ga nije sasvim zaboravio, jer treba dodati da je, u pitalicama, odgovor često brz, takoreći munjevit - “dim u dim”, kako bi rekli u Crnoj Gori – potvrđuje govornikovu dosjetljivost, punu doraslost životu, sposobnost da munjevito reaguje na izazove svijeta, na šta nas podsjeća i Dizdareva sintagma “odgovor hitan”
Prestao sam pisati eseje o poeziji, jer više nemam vremena. Mislim, nemam vremena da ga gubim na taj način. Mnogo je ljepše gubiti vrijeme pišući pjesme koje ama baš nikog ne zanimaju. Ivan Slaming kaže: “O da me bar nitko ne čita / slobodnije bih piso”. Temeljito sam se koristio ovom paradoksalnom slobodom za kojom je veliki hrvatski (a možda više moj no hrvatski) pjesnik čeznuo, stoga danas imam u kompjuteru šest neobjavljenih knjiga pjesama,i svaka ima po stotinu strana.
Ali sam pomislio da bi možda bila šteta, u dane kad se bar jedan dio Bosne probudio, ne zapisati ono što sam, na časovima, studentima govorio o Dizdarevoj pjesmi pjesmi “Zapis o zemlji”.
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
Pjesma ima krajnje jednostavan sklop: sastoji se od jednog pitanja i jednog odgovora, što puti, naravno, ka narodnim pitalicama: u knjizi “Kameni spavač” Dizdar se koristio različitim oblicima folklora, u različite svrhe, a ovdje pitalica je temelj na kojem se pjesnički zida.
Dodajmo i da je peti stih u drugoj strofi: “I hladna i gladna”, zapravo narodna poslovica: “Planina je i hladna i gladna”, a ova sinegdoha je pun pogodak: Bosna je definisana jednom od svojih brojnih planina, izjednačena je sa jednim svojim dijelom. Svaka njena planina ogledalo je cjeline.
Pitalica je, prema Rečniku književnih termina, sažeta anegdotična narodna priča sa poentom, bez opisa situacije ili radnje, svedena na kratko pitanje i odgovor. Nakon stereotipnog početka sa glagolom pitati u perfektu i obično u trećem licu množine i sa imenom pitanog, dođe u direktnom govoru pitanje i odgovor, to jest poenta često sa blagim prelivom humora ili gorčinom snažne ironije.
U Dizdarevoj pesmi pjesnički govor je nabujao i prelio se preko rubova folklornog oblika, ili bi bolje bilo reći da ga je višestruko nadrastao, ali ga nije sasvim zaboravio, jer treba dodati da je, u pitalicama, odgovor često brz, takoreći munjevit – “dim u dim”, kako bi rekli u Crnoj Gori – potvrđuje govornikovu dosjetljivost, punu doraslost životu, sposobnost da munjevito reaguje na izazove svijeta, na šta nas podsjeća i Dizdareva sintagma “odgovor hitan”.
U “Zapisu o zemlji” pitanje i odgovor su razrađeni u zasebnim strofama, ime pitanog je izostavljeno, to jest zamijenjeno riječju “jednog” u značenju “neki” koji, skupa sa vremenskom oznakom “jednom” u značenju “nekad” priziva jezik bajki: “bio jednom jedan”, čime je pitalica smještena u bezvremlje, ili u svevremlje, što doprinosi da se otkine do prizemnog života, za koji su pitalice vrlo često pretvrdo vezane, i da saopšti primisli i slutnje višeg reda.
Dizdarev “pitac” je i “vrli”, a tim pridjevom je fiksirano jedno od uporišta na kojim se drži struktura pjesme: postavljaču pitanja priznaje se moralni autoritet, mada se ne smije prečuti ni prizvuk ironije na njegov račun.
Dizdarevo pitanje, smislom bogato, složeno, čak zamršeno, daleko je od krajnje jednostavnih pitanja koja sadrže pitalice, jer se zapravo sastoji od “baterije” pitanja koja je, u prvoj verziji pjesme, počinjala sa “kto”, a docnije je pjesnik napisao “tko”, izmjena koja mi se ne čini nasrećnijom, jer “kto” je bio možda najrječitiji arhaizam u knjizi “Kameni spavač”: drevni oblik upitne zamjenice nije bio samo jezički začin već je nagovještavao proboj svijesti u vrijeme prije nego su postojali i “tko” i “ko” i kazivao je štošta o Bosni kao zemlji koja je “starija od svih svojih naroda”, kako bi kazao Abdulah Sidran.
Mak Dizdar – rođenim imenom Mehmedalija – rodio se 17. oktobra 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostaje bez oca Muharema, koji umire od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmiran pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.
U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.
U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.
U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.
Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse.
Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicističkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.
Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. jula 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.
Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).
