Fatimi M
1.
Jedan izvor vari klobuke;
jedna brena – k’o srce tvoje;
jedan orah savija ruke;
pod jednim nebom – nas dvoje!
2.
Nikad u Bosni ljepšeg sutona:
horao za moju sreću javi,
odgovori mu zreli zvonac
i ešalon ruža mavih!
3.
Proljeće – plavo, s b’jelim pjegama –
tvoje haljine polje kiti;
iznad njeg: dva brježuljka sama,
kojim bih pet’ se, i silaziti!
4.
Kopač zlata – očaran zanatom –
mjesecima ne izlazi iz mulja;
u jednom času zrnce zlatno
u njegov se ašov skotrlja
5.
Naš stražar, Mjesečev zlatni čunak,
iznad Radoča se u plićak zari;
u daljini zaspa Una,
dva huka jejna raspari.
6.
“Tvoje lice – bočica mirisa,
tvoje usne – u vrt ulaz...”:
bolje od mene te opisa
nepoznat Maur iz Mosula.
7.
Izlaziš: vjetar novu satniju
potjera s vrha kule nebeske,
a putem pusti pješadiju
miris kose ti da raznese!
8.
Od zvjezdanog praha finog
Mjesec – u zoru – broševe kuje:
smjenjuju se dan i noć,
a Medžnun ih ne razlikuje!
9.
Raskošno doba kad batva rudi;
na vrhu jesenke: kapi slada.
Tvoj voćar pod nebom nakit nudi:
berba je blizu, voće pada.
10.
Sad volim ptice koje tamo lete
i vjetar koji na sjever skreće...
Vrijeme sve sasuši, il’ zamete,
al lice Tvoje drago – neće!
11.
Svaku oluju isprati grom,
a onda – eto vedrih dana...
Volim te: povjeruj srcu mom,
toj školjci gdje si mirna, sama...
12.
U noći – kiša pada, rominja...
Vjetar do tala grane svija!
Otvaram prozor, blagosiljam
to što ćutimo i ti i ja.
13.
Izgubljen na života valu,
u vlasti opojnih harmonija!
K’o ljuspu lahkokrilu, malu,
vjetar ljubavi me nosi i vija.
14.
Ko i gdje će naći kap eliksira
da njime pobijedi smrt?
Ja – u krošnji tvojih ruku, mila,
kad se uspnemo u edenski Vrt!
15.
Sve u svijetu po Planu jezdi
sređenim svezano nitima!
O, zašto taj lanac nepregledni
jednu grešku u sebi ima?!
16.
Osa iz voćke sokove sisa,
a žir se sam zobanju daje!
Učimo iz prirodopisa:
Jesen je lijepa! Ne, čarobna je!
17.
Jutros – na pustom bulevaru –
stajaše sevlija – pod mahramom!
Zovnuh te – kao Živago Laru –,
a onda dugo gledah za njom!
18.
Da mi je čizme Palčićeve
il’ ćilim crnog Aladina,
il’ brze noge Vrančićeve:
da preletim sedam planina!
19.
“...i stvori Zemlju... Ničemu Sličan...
i nebo... na kome zvijezde stoje...”
I onda ugradi dva kamička
od neba noći pod čelo tvoje.
20.
I ačikplavo stvorio Si
čistoga zraka podnebesje.
Uzdišem – u opijenosti –
i pijem, pijem sa Tvoje česme.
21.
Od kapi vode se opijam,
šetam po moru, nalazim zlato...;
Ljubav i Vjera: misterija
u Labirintu Nepoznatom!
22.
“Da su gore sile dvije,
mogle bi zvijezde da popadaju...!”
Zašto Si ljubomoran ako svijet
čuvaš u Svome zagrljaju?
23.
“Jedinom je sličnost svaka...”
kraj sam – u mašti – dovukao;
tim Slovom – Mačem bez balčaka!
korov sam širka sasjekao!
24.
Ljeto – s munjama razdirućim,
a snijet se osula cimom!
Možemo l’ obrnut Zakon u Kući:
voljeti a da ne ranimo!
25.
Umoran, šišmiš posljednji krug
iznad budimke će stare sviti.
Dolazi ponoć: dobar drug
onima koji mogu spiti!
26.
Zaman ti dođoh u tekiju
da zikrom spremam jahalicu!
Svi se derviši na ašku griju,
a ja na jednom lijepom licu.
27.
Jedna zvijezda na nebu plače;
jedna zvijezda je sama –
tu priču Mjesec nad pustim sačem
ljulja na žutim verigama.
28.
Tražeć te, gledam Bož’je svemire!
On kaže da ih još sedam ima
i da se kao talasi šire!
Pa zašto mi je tijesno u njima?
29.
O bezbroj zašto Um ne sudi,
a srce na njih odgovor daje.
Pred jednim: zašto srce ludi? –
sva mudrost sv’jeta – nijema je.
30.
Zašto je Adem rid’o u plaču
na Arefat kada je pao?
Za edenskim mirom i slašću?!
Ne, već što je bez Have ostao!
31.
Od šapata, grlo je suho;
da iziđu, riječi se boje –
kako bi tvoje srce gluho
čulo njihove nespokoje!
32.
Od gline suhe i od kiše
stvorio Si vrste dvije.
Čarobnjače, sav mirišem
od te Tvoje grnčarije!
33.
Led na vodi zelenosiv –
poput štita vojničkoga:
niko ne vidi kako vri
ispod njeg’ klobuk srca moga!
34.
Vjerujem Tvojim riječima svim,
nijednu ne porekoh nikad,
al’ neću Tvoje hurun ‘in
!Imaš li, Bože, većeg silnika?
35.
Zašto se kisik s vodonikom
– sretan u dijeljenju – spaja?
Zašto sa žudnjom onolikom
odluta pelud iz zavičaja?
36.
Zar bi zemlja voljela kišu,
a kiša zemlju kad je uskrisi?
Zar bismo znali za sferu višu
da po naravi Ljubav nisi?
37.
Istok u suncu, zapad u noći,
a zagrle se na kraju sv’jeta!
Jedan će pol hitro poći
drugome polu drugog magneta!
38.
U Noći sudbine, Plana Skritog,
kad se Knjiga Neba razvije,
dok bezbroj želja budeš čit’o,
prepoznaj one iste dvije.
39.
Stotinu glasova uši zapljusnu,
al’ jedan razabrah sred te kiše!
Dugo pričasmo – dok ne usnuh:
ah, to bje pričin, i ništa više!
40.
Ja, koji uživah svoje vrijeme
kao da mi je edensko voće,
sada bih dao u bescjenje
svaki trenutak svoje samoće.
41.
Pogledaj šta ljubav čini!
dervišina se jada stara.
Za dana i na mjesečini
sa svojom Dragom razgovara.
42.
Zlata ostavi boščaluka sedam
prije nego je smrt odnese;
ja od samoće satkan jedan
šaljem u Vječnost – bez adrese!
43.
Vjetar zasipa u parku put.
Gole su ostale grane.
Srcolik list, mokar i žut.
S krošnje se klanjaju vrane.
44.
“Ptica duše slijeće s Visina,
njome se tijelo zaodjene...” –
tako je mudri Ibni Sina
utješio zaljubljene.
45.
Zgarište crno, bez života! –
da pokosi te ta ružna slika;
mada u prikrajku, odmah do plota,
zelena je vriježa nikla!
46.
Raskošan behar nudi svog slada!
Na čašice slijeće os.
Od prirode je to nagrada
bekriji za predug post.
47.
Tvoja se doba četiri broje;
koje je kad – svejedno meni.
Ja imam samo jedno svoje:
proljeće koga jesen smijeni!
48.
Ostaviv zamamnu nimfu mladu,
čiji ga pogled iz mora popi,
vitez se Uliks vrati Gradu
i svojoj vjernoj Penelopi!
49.
Ljubav je rat sa porazima,
krvavih strijela i lukova!
Da mi je zaspat u noćima
ljubeć’ bez noža Tristanova...
50.
Ko vjernik svojoj svetinji,
ko sv’jeći, koja podrhtava,
priđoh sa strahom djetinjim...
“Ikona šuti kad uslišava!”
51.
Izm’jenilo te sveto stanje
radosti čudne, blagoslovljene...
Ti za majčinsko svoje pozvanje
žrtvuješ ures i moć žene.
52.
Čudesnu pojavu, bajkoliku,
ne može teret pod srcem strti:
sveta u svome lijepom liku,
ljepša u svojoj svetoj žrtvi!
53.
Kad se nadneseš da zadojiš,
s osm’jehom i sa molitvama:
ko Glasnik Bož’ji kada stoji
nad malim Isom međ’ palmama!
54.
I kad se pomoli krugla – sisa
sa mlikom koje te prži, sretnu:
iz Bož’jeg tajnog rukopisa
to Džibril novi redak metnu!
55.
Svaka voćka u proljet cvjeta,
a jedna jabuka – u zimu:
purpurnu granu pruža, sretna,
i grije hladnu okolinu.
