Slatko tugovanje
Bijaše ta večer k'o što nijedna prije takva ne bi. Tiha i mirna, a u isto vrijeme glasnija od tišine. Nije agina kći večeri te gledala zvijezde, neg' su zvijezde gledale nju. I nije ona pitala mjeseca, šta će sutra biti, nego on nju. Teški li su djevojački uzdasi, a još teže djevojačke suze. Onoga koga stignu utope, miru duhovnom otrgnu i proklinju. Grudi mlađahne kćeri agine, ne bijahu više te noći tako mlade. Postadoše to grudi starice, koje su se prepustile gorkom toku života, bez izbora, bez glasa.
A imala je agina kći još i kakav glas. Ona kad bi samo zapjevala, svi bi se slavuji zastidjeli, pa utihnuli pred tom ljepotom. Ružice bi se odmah otvorile, a leptirovi poletjeli prema njenu pendžeru, kao prema sjaju sunca. Još kakve je ljepote bila, to se nije ni dalo vjerno opisati. Kose duge, zlatne, mirišljave. Oči plave, nježne, čiste. A ruke bijele, mile, kao svilene. Srce, toplo i dobro, a tužno i bolno. Džaba svakoj djevi, pa i aginoj kćeri i ljepota i dobrota, pa i lijepa narav, kad sudba svoje listove piše, ne pitajući mnogo one o kojima piše.
Srce je njeno tuklo za jednoga, a sudba je zavezala za drugoga. Samo što osvane čekati će je majka i dvije sestre, da je kite cvijećem, u bijelo ruho da je oblače, a nju je ta bjelina podsjećala samo na bjelinu u koju se mejt oblači, a ona već starica u grudima, čeka svoj smrtni čas. Brzo će svanuti, a ona će se morati veseliti i smijati, a pod velom će plakati kad svijet ne bude gledao. Međ' grudima će je stezati, a ona će trpjeti, kao što je svaka djeva vazda trpjela. I biće i muzike i veselih pjesama, a ona će u sebi pjevati tužnu sevdalinku o opalim zvijezdama. I dotaći će je po obrazu tuđe muške ruke, hladne i grube, a neće je dotaći ni po licu, ni po grudima.
Sviće ubrzo. Zvijezde je prestaju gledati. Mjesec više ni ne pita. Sve je rečeno. „Agina kćeri, svatovi dolaze, mejt da odnose“ – samo neki glas reče. Obukoše je, namirisaše najljepšim mirisima, okitiše cvijećem, al' u njenim grudima samo žal, tegobe val. Potom obaviše svečan čin, oženi se begov sin, a begovica posta agina kći.
Donesoše majka i dvije sestre gurabije za goste, pa ponudiše i nevjestu da se slatkom obraduje.
Ona to odbi i samo tiho glasom tužnim reče, „Dovoljno je meni slatko moje tugovanje“.
Kratka biografija:
Merima Mustafić, rođena u Tuzli 1997. godine, učestvovala je na velikom broju književnih natječaja, gdje je njena poezija i proza višestruko nagrađivana, te objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije i proze, kao i domaćim i regionalnim časopisima. Za uspjeh na međunarodnim književnim natječajima u 2015. godini, dodijeljena joj je nagrada za natprosječan uspjeh učenika, studenata i sportista sa područja Grada Tuzla.
