- Ešref Berbić -
Na putu
Mrak, susnježica,
u ledenu zraku,
i kiridžija
na nebo ljut....
Raskaljan put,
i truhla kola
drva puna.
Zatim dimljiva krčma,
i 'ajd nek' je puna...
napolju sjeverac-
raspomamljen vjetar,
i za kilometrom kilometar....
Pseći život-
pola na pola..
Truhla kola
uz dva mršava vola..
Na kraj sela
obhrdana kućica
bolesna žena
i gladna dječica...
Svira vjetar....
Život je zategnuta struna,
dimljiva krčma.
I 'ajd nek' je puna.
Šta se tu može,
što si me
zaboravio
Bože.
- Fadil Duranović -
Pogledi
Gleda me
a ne ljubi.
Ljubio bih je
a ne smijem.
Mekanim pokretima
bere poljsko cvijeće.
A ja bih nježno
da je grlim.
Posmatramo sa planine
naš grad.
Što nas zove
u zagrljaj.
Gleda me.
I misli.
Jazuk.
Što me ne zagrli.
Gledam je.
I mislim.
Jazuk.
Što je ne poljubih.
- Jasmin Jašarević - Ćime -
Buđenje
Budim se.
Duša luta kroz odaje tijela,
oblači oči.
U ogledalo sjaji.
Umivam se.
Lice kroz prste curi.
Trijeznim srce od jučer.
Ponovo rođen
od zlog blizanca otimam razum.
I trpeći vrijeme
šapćem.
Ljubav.
- Zora Helić -
Što te nema
Kada te tražim
zašto te tražim
među pticama
i zvijezdama
a ne među ljudima?
Kada te nema
zašto te nema
među snovima
i leptirima
a ne među ljudima?
Kada te volim
zašto te volim
između stvarnosti
i mašte
a ne među ljudima?
Bila sam
Bila sam samo jedan minut
u tvojim satima života.
Samo jedna kap, u prepunoj čaši
Jedna slamka u plastu djevojaka,
jedna pčela u roju njih.
Bila sam jedan korak,
i to onaj nazad.
Bila sam jedan pupoljak
u buketu tvojih želja.
Jedan mali intermezzo.
Al' ipak sam bila...
- Enes Mulahasanović -
Na mezaru
Utihne svirka i pjesma
Ptice odaju počast
Pred gluhom kamenom pločom
Riječi velike ne trebaju
Dovoljno se okrenuti
Pogledati u nebo
Pogledati radosnu djecu
Zamijeniti svehnuli cvijet
Doći po snijegu, kiši, velikoj žegi
Ljudski ćutati na mezaru.
Susret
Kad joj pogledam u oči
Nešto u meni zatreperi
Snovi u plavetnilu
Plešu.
Među četiri zida
Da li bi plesati smjeli
I ona se od reda
Nasmiješi
Da li??
Vučjim očima je gledam
Janjećim osmijehom
Prošlost se ne gasi
- Mirela Musić -
Krivine
Ovi podočnjaci
nisu tako teški.
Sinoć su sjene letjele
od zemlje
do neba
do beskraja...
Sinoć su sjene
trovale i klele,
pile i psovale,
plakale....
Sinoć su sjene
bdjele nad snom
i gacale
putevima mojim
Uništavanje
Uvijek ću ti gaziti
cvijeće u očima
Bio si dužan
orositi mi ljubav.
Neprocvale pupoljke
želja mojih si kidao,
da hraniš svoje trnje.
Sad kad ti riječi
imaju okus moj,
ne mogu do visina
svilene izbe.
- Zuhdija Jašarević -
Pouka
Ako su te prije ujedale zmije
i savijenog konopca ti se sav boj.
Mene se bojati nemoj.
Jer ja sam čovjek
i biću čovjek.
Ako misliš da budemo ljudi
onda ti čovjek budi.
Odgovor
Ljudi me kore što sam star
a tek je dvadeset i treća.
Moje bore su moja stvar.
i moja bol i moja sreća.
Zato me ne bi pitao niko
da je toliko puta bio pogođen.
Da je toliko svijetom skitao
i da živi tamo gdje nije rođen.
A zato su krivi ljudi naizgled mali,
i njihov jezik s oštrice dvije.
Njim su me boli, derali, klali
sa željom da vide
šta u meni bdije.
I niko ne vidje mokre jastuke
i oči plačne što lutaše svijetom.
I moje male dječije ruke
i srce moje zgaženo osvetom.
Zbog vas je moja ovolika tuga
i u dvadeset i trećoj staračke bore.
Vama i šaljem ove suze s juga
od kojih već imam napravljeno more.
- Mensura Ajdaslić -
Amanet
Naše majke su nosile
iste dimije i bluze-
na sitne cvjetove.
Il' velike grane išarane.
Mijesile su hljebove.
I njihovim mirisom
hranile dženetske ptice.
Na glavama, šarene marame.
Ispod njih,
kosa.
U okviru kašmira,
lice.
Najbolje što su znale bila je pita.
I ljubav za Tita.
Naši očevi.
Ah, te stroge tate.
Bili su gospoda.
Živeći od prvog do prvog-
na rate.
Služili su državi i partiji
i znali su ćutati.
Noseći u sebi referate
tajnih sjednica.
Na njima tamna odijela.
Šeširi, ozbiljna lica.
Ponekad bi se napili čiste šljive-
mezeći po starinski.
Do zore.
U njima sevdalinka.
Aman!
Ništa im ne bi zajedničko-
sem nas.
Ostaviše nam
malo stida,
trun sumnje
i gorčinu koja evo-
nikako ne prolazi.
U amanet.
Ne ostavljajte me
Ne ostavljajte me samu
u ovoj tami
bez svjetla vaših
nevinih očiju.
Ne ostavljajte me samu.
Ne nosite osmijeh svojih usana
što prvim poljupcima zriju
i na mlijeko mirišu.
Ne ostavljajte me samu
zagrljaja praznog
dok mi se još zglobovi
u ritmu uspavanke njišu.
Ne ostavljajte me samu
dok mi se oči na daljinu naviknu
i srce uzdrhtalo ne utiša.
Ah, kako snažno jeca
u ovom tupom mraku!
Ne ostavljajte me,
lastavice moje.
Ovo je gnijezdo još toplo
od vašeg kikota.
- Fikreta Jašić -
Džaferu
Šahovska tabla
Otvorena priča bez kraja
Misao traći smisao u igri
Topa i kralja
A tebe nema:
Odavno već osmijeh ti ne odzvanja
U jutrenju našeg grada.
Odavno već.
Ne budiš sjaj u očima mališana
Odavno već:
Putnik,namjernik,poznanik,prijatelj
Pisac, putopisac, kazuje
Srebrenik je Džafer gradio:
I kuću u njemu.
Bunar vodu.
I česmu
Vidike u plave šljivike
Rasadnike ljubavi i šala
Grad gradio
Kad mu je duša tijelo napuštala
Znani siromah sa suzom u oku je izustio:
"Meleci su s tobom, Džafere!"
Načeta kutija "Morave plave" u ladici i sad stoji
U tišini čežnjivih srca
Uspomene sija trag
I nadu u život budi
Dvije ruke i četiri velika zagrljaja
Za četvero unučadi
Sad su u snovima
Šahovska tabla
Otvorena priča
Misao traći smisao
U igri topa i kralja
a tebe nema, a tebe nema
Dok igra teče bez kraja
