U septembru 2017.g. navršilo se pet godina od smrti Dr Hašima Muharemovića(1937-2012).Tim povodom donosimo tekst u znak sjećanja na ovog velikana sevdalinke i saza.

Autor teksta: Razim Slanjankić

Autor ovih redaka je imao priliku da relativno kasno upozna ovog umjetnika na sazu,otprilike četiri godine prije njegove smrti i ovdje ćemo iznijeti neka zapažanja o umjetničkoj ličnosti ovog velikana sevdaha, onoliko koliko je to moguće po sjećanju. Radi se o jednoj vrlo skromnoj ličnosti na čiji odnos prema lokalnom okruženju nije nimalo uticala slava velikog umjetnika. Bio je otvoren za razgovor sa svima, pa i prema meni i nije mu bilo teško da iznese svoja zapažanja o sevdahu, sevdalinci i sazu, društvu uopšte. Hašim Muharemović u svoje pozno životno doba nije bio izložen pažnji medija, niti institucija kulture u lokalnoj zajednici. Živio je penzionerski skromno, svirao saz za svoju dušu i evocirao uspomene na neka stara-bolja vremena za saz i sevdalinku, kada se više cijenilo kulturno nasljeđe u društvu i medijima. Upoznao sam ga 2008. s namjerom da ga privolim da učestvuje na festivalu saza, koji smo namjeravali da organizujemo u Općini Srebrenik u cilju afirmacije i promocije sevdalinke i saza. Rekao je da je to odlična ideja i da smo jedini u BiH u to vrijeme koji smo se odvažili na takav korak i da je  to prava stvar za sevdalinku i saz. Saopštio sam mu da u avgustu te godine imamo namjeru  da u Srebreniku organizujemo program pod nazivom  Saz i sevdalinka i da ćemo pozvati sve same velikane sevdaha: Eminu Zečaj, Zekiju Suman, Sazliju Rajka Simeunovića, da će program voditi Vehid Gunić. Kad je čuo da dolazi Vehid Gunić samo se kiselo osmjehnuo. Tada nisam znao da su oni imali spor oko autorstva pjesme "Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne". Naime, Vehid je smatrao da je to narodna pjesma, a Hašim je morao uvjeravati sve redom da je on autor stihova, što znači da su ga optuživali za plagijat, a to je mogla biti samo velika uvreda za njega. Kad sam se odlučio za  realizaciju projekta afirmacije sevdalinke u Srebreniku, nazvao sam rahmetli Vehida Gunića i pitao ga koja to imena sevdalinke iz Sarajeva i Tuzle treba pozvati na manifestaciju "Veče saza i sevdalinke" u Srebreniku. Vehid me pitao, sa koliko para raspolažemo, kolika je njegova cijena vođenja programa i koga sve treba pozvati. Rekao mi je da pozovem Eminu Zečaj, Reufa Fekovića, Zekiju Suman i Nisvetu Junuzović iz Tuzle, i dao mi je broj telefona Rajka Simeunovića sazlije koji je živio u Bijeljini,a koji je prije rata bio stalni učesnik Vehidove čuvene emisije "Meraklije". I još na njegov prijedlog pozovemo Enisu Hajdarević Šojko novinarku BHT da vodi program zajedno sa Vehidom. I još mi je Vehid rekao koliki honorar treba isplatiti i ostalim učesnicima, jer on je znao hijerarhiju vrijednosti. I dođoše u Srebrenik svi pozvani. Prije početka manifestacije saopštio sam Hašimu da će on pratiti na sazu Eminu Zečaj sa dvije numere, što je on energično odbio. Zanimalo me kako će proteći i njegov susret Sa Vehidom Gunićem, obzirom na neraščišćeno pitanje oko autorstva pjesme Sa Gradačca bijele kule. Međutim u razgovoru za ručkom prije početka manifestacije Vehid mi je rekao da je nesumnjivo da je Hašim autor  pjesme i da je spor oko toga zauvijek izglađen. A što se tiče Emine Zečaj ona je prišla Hašimu i pitala ga koju će pjesmu izvesti na sazu, na šta je on odmahnuo rukom u smislu da on nema namjeru da je prati. Međutim kada ga je Emina drugi put učtivo zamolila za pratnju on je odmah pristao i mislim da je ovdje presudilo dugogodišnje prijateljstvo između njih dvoje u pogledu nastupa na ovoj manifestaciji. Na početku manifestacije Vehid Gunić je nahvalio organizatore, te izlazak izvođača najavljivao biranim epitetima. Sve u svemu program je trajao oko dva sata i na pozornici se predstavilo preko 7-8 vrhunskih izvođača sevdalinke uz saz. U drugom dijelu programa predstavili su se prvi puta na pozornici na jednom mjestu desetak sazlija iz Srebrenika. Vrijednost ove manifestacije je što su se nakon velike vremenske distance ponovo zajedno sreli  Rajko Simeunović , Vehid Gunić, Emina Zečaj i Hašim Muharemović. I tako smo uspješno okončali početak realizacije projekta afirmacije sevdalinke i saza u Srebreniku. Na toj manifestaciji  maestralne izvedbe Hašima i Rajka na sazu su me opredijelile da i sam nabavim taj instrument. Nakon ove manifestacije krenula su i češća druženja i razgovori sa Hašimom. Hašim je bio tih govornik, izvanredno je poznavao sevdalinku u svim njenim elementima, znao je biografije autora pjesama, jednom riječju radilo se o kompletnom sevdaliji, koji je i sam živio sevdah. Iz takve duše morao je poteći nenadmašan umjetnički opus na sazu. Hašim je bio čest gost naših individualnih sijela koje smo njemu u čast priređivali ja i članovi kluba sazlija pri BZK "Preporod" Srebrenik. Pažljivo je slušao naše izvođenje, hvalio trud i govorio da treba vježbati i samo vježbati. Kad sam počeo svirati saz pitao sam ga jednom, Kako treba svirati saz? Odgovorio mi je otprilike ovako: "Ti samo sviraj i vježbaj, a saz će te dalje sam voditi." Uvjerio sam se nakon nekoliko godina sviranja da je sasvim tačno, to što je rekao. Hašim Muharemović nije bio zadovoljan odnosom institucija kulture u BiH i medija prema njegovanju tradicije i čuvanja sevdalinke i saza i to je stalno isticao, naglašavao je da su domaćiji medji preplavljeni muzikom iz susjedstva koja nema nikakave umjetničke kvalitete. Jednom prilikom je rekao da mu je žao što nije odgojio stotinjak mladih izvođača na sazu. Hašim Muharemović je posljednji put uživo nastupio na pozornici u Srebreniku na Festivalu saza i sevdaha FESS Srebrenik u avustu 2012.g. i tom prilikom je izveo uz pratnju sazlije Jusufa Brkića njegovog učenika možda svoju najbolju izvedbu pjesme "Pitala me kona". Od 2014. Festival saza i sevdaha nosi ime FESS Srebrenik Dr Hašim Muharemović.

Na stranicama ovog portala u narednom periodu u rubrici sevdalinka audio objavit ćemo većinu audio snimaka na sazu koje je izdao Dr Hašim Muharemović.

Srebrenik,09.10.2017.

U nastavku rubrike donosimo jedan od rijetkih intervjua sa DrHašimom Muharemovićem koji  su objavili domaći mediji.

Dr. Hasim Muharemovic (1937.-2012.) vazi za jednog od najboljih balkanskih sazlija i poznavalaca sevdalinke; ovaj autor mnogobrojnih pjesama, medu ostalima i cuvene "Sa Gradačca, bijele kule", koju danasnje generacije smatraju narodnom, pristao je da nas novinar zabiljezi njegovu izrazito uzbudljivu zivotnu ispovijest koja je pocela 1937. u Srebreniku...

"U Titin vakat saz i sevdah su postovani;
Poslijeratne vlasti ne vode racuna o nacionalnoj kulturi."

TAJNA HASIBA NURKANOVICA

Saz je zicani instrument perzijskog porijekla, koji se poceo svirati prije tri hiljade godina. Sireci se i na istok i na zapad, evoluirao je tako da vizuelni izgled a i zvuk instrumenta biljezi odstupanja - od Perzije, preko Turske i sjeverne Afrike, do BiH. Saz je perzijska rijec za trsku; smatra se da sum trske na vjetru zvuci kao zice saza. Vrsni sviraci saza prava su rijetkost ne samo u BiH.

Bosanski saz autentican je na vise nacina: Prema Muharemovicevim saznanjima nema razlicite zice: "Turski imaju i pletene i metalne zice." Posto se uz saz izvode iskljucivo sevdalinke, stavlja se od tri do sesnaest zica. Dr. Muharemovic, pak, nikada ne stavlja vise od osam zbog toga sto je nemoguce ustimati puno jednakih zica. Ustvari, radi se o tri grupe struna unisono stimanih radi jace zvucnosti: "Stima se u tri visine, po sluhu. Dakle, prva zica svira melodiju a druge su pratnja - daju zvucnost. Posto je dug vrat, opseg je od 2 do 2,5 oktave u kojima se gradi melodija."

Prvi saz nas sugovornik kupio je na Bascarsiji. U svojoj dugogodisnjoj muzickoj karijeri promijenio je bezbroj instrumenata, no nazadovoljniji je sazovima koje izraduje jedan od u BiH rijetkih zanatlija koji se ovim zahtjevnim poslom jos uvijek bavi. Rijec je o najstarijem bh. saz majstoru Hasibu Nurkanovicu iz Srebrenika. "On izraduje jedan saz godisnje. Vec je odavno u penziji, ima oko osamdeset godina i radi to iz hobija. Bez obzira na neimastinu, sazove ne pravi da bi zaradio. U pitanju je cista ljubav i takve sazove niko drugi ne moze napraviti."

U vrijeme rezolucije Informbiroa 1948. odlazi u Sarajevo, na skolovanje u Gazi Husrev-begovu medresu. Bio je odlican ucac Kur'ana u mektebu gdje su primijetili da ima melodican glas. Dr. Muharemovic kaze: "Nisam se nikada pokajao sto sam svirao saz, samo su mi se neke stvari zgadile."

Dr. Hasim Muharemovic (64) po struci je epidemiolog, no nadaleko je poznat i kao odlican sazlija i vrsni poznavalac sevdalinke; on je i autor pjesme, za koju mnogi misle da je narodna, Sa Gradacca, bijele kule. Zivi i radi u Srebreniku; oni koji ga poznaju tvrde da je skroman i povucen, ali da je za drustvo nezamjenjiv. Reportere 'SB' primio je srdacno na svom radnom mjestu u Domu zdravlja i, iako vec dugi niz godina izbjegava javno promovisanje, pristao je za nas list da isprica svoju zivotnu pricu: "Rodjen sam u Srebreniku 1937. godine - ispod Starog grada.

Moji su preci bili Dizdari sve do dolaska Austrije. Pradjed Muharem je otisao u Izmir, a njegova hanuma je ostala sa dvoje djece i tako smo nastali mi, Muharemovici."

DRUGARSTVO SA HIMZOM POLOVINOM

Dr. Muharemovic, cije ce ime ostati zlatnim slovima zapisano u bh. muzickoj bastini, slabo se sjeca ranog djetinjstva: "Nije nas zapao muhadzerluk, jedino smo 1943. otisli u Visoko jer je babo radio u sumarstvu pa ga je po sluzbi tamo poslalo." Kroz Srebrenik su se izmijenjale razne vojske, a u obiteljskoj kuci Muharemovica su cesto bili smjesteni razni stabovi i komore. "I sad se sjecam imena dvije mlade partizanke koje su ostale u nasoj kuci kada su Svabe naisle - Ivanke i Ljubice; obje su bile iz Vojvodine. Smrzle im se noge pa nisu mogle ici dalje. Mati ih je oblacila, vezala im pletenice. Svabe su tu bile petnaestak dana, ali mati je njih dvije uspjela sakriti."

U vrijeme rezolucije Informbiroa 1948. Hasim odlazi u Sarajevo, na skolovanje u Gazi Husrev-begovu medresu. Za taj period ga vezu scene prvog hapsenja Mladih muslimana, starijih djaka i profesora medrese: "Otac me je povukao iz medrese tako da sam sest razreda gimnazije zavrsio u Gradaccu. A kako smo selili za ocevom sluzbom, preostala dva razreda zavrsio sam u Brckom. Kasnije, bilo je to 1958., otisao sam na studije medicine: prvo u Zagreb, pa u Sarajevo i zatim u Beograd. Specijalizirao sam preventivnu epidemiologiju." Kao epidemiolog radio je u Brckom, Tuzli i u Libiji, a od 1986. zaposlen je u Domu zdravlja Srebrenik.

Prateci oca na njegovim sluzbenim premjestenjima ("u petnaestak gradova smo zivjeli"), a kasnije i sam kao doktor prolazeci Bosnom, nije ni mogao ni htio ostati imun na bogato bh. muzicko naslijedje: "Prvo sam bio dobar ucac Kur'ana u mektebu, gdje su primijetili da imam melodican glas. Kasnije sam kroz skolu pjevao u raznim sekcijama, ali svu tu kulturu sam najvise usvajao hodajuci po Bosni." Jedan od njegovih djedova bio je vrsni sazlija: "Otac je tek ponekad znao uzeti saz u ruke." Prvi zicani instrument koji je Hasim uzeo u ruke bio je prim. Ni nagovaranja profesora nisu ga ubijedila da ne napusti nizu muzicku skolu. U srednjoj skoli se posvetio gitari, da bi prvi zapazeniji nastup imao 1958. na Tjentistu, i to u emisiji "Mikrofon je vas", koju je Radio Beograd priredjivao svake subote: "Otpjevao sam rusku romansu i nakon toga su me cesto pozivali u neke vece KUD-ove."

Kada je napunio dvadeset i petu, na nagovor kolege sa fakulteta Himze Polovine, polozio je audiciju na Radio Sarajevu. Na audiciju je izasao iz inata jednoj djevojci koja nije smatrala ozbiljnim njegove ceste pobjede na lokalnim priredbama: "Poloziti audiciju u Sarajevu, pjevajuci sevdalinke pred Serbom i Jovicom Petkovicem znacilo je svojevrsno priznanje vokalnih kvaliteta. Rijetkost je bilo da godisnje prime vise od jedno-dvoje, a ja sam polozio iz prve." Javne nastupe sa sazom poceo je nekoliko godina kasnije.

PROSLA, ZLATNA VREMENA ZA SAZ

Kao student uzimao je kurseve gitare, ali su profesori redovno primjecivali njegove stimove i neobicnu sviracku tehniku: "Pitao me je profesor gitare sta to ti radis i ja sam mu rekao da sviram saz. Kaze mi: Hajde donesi instrument pa da ja to vidim. I kada sam donio saz, rekao mi je da ostavim gitaru jer cu sa sazom sigurno postati poznat."

Tesko je govoriti o muzicarima cija je tehnika sviranja uticala na naseg sugovornika. Cesto se spominju sarajevske sazlije Kadiraga Kurtagic i Muhamed Mesanovic Hamic, te Salko Imamovic iz Tuzle. Mnoge tadasnje sazlije Hasim je kontaktirao i pokusavao ih kopirati: "Kad god sam vjezbao necije, nikada nisam uspio. Saz me je vodio, a ono sto sam naucio pjevati uz gitaru samo sam transformirao da izvodim uz saz. To nije instrument za reinterpretacije. Ne mozes imitirati nekoga, pjesma zvuci onako kako je sam dozivis."

Hasim Muharemovic dobro se sjeca perioda SFRJ: "Za Titinog vakta nema gdje me nisu zvali na gostovanja; od Beograda do Zagreba. Bilo je to zlatno vrijeme i za sazlije, ne deset nego stotinu puta bolje od danasnjeg. Prijasnja vlast daleko je vise brinula o kulturnom naslijedju nasih naroda i narodnosti." Kontaktirali su ga mnogobrojni uvazeni muzikolozi koji su postdiplomske teme bazirali upravo na njegovom kazivanju i onih na koje ih je on upucivao. Tada je nastupao na radijskim i televizijskim programima, ali... "Bilo je pojedinaca, urednika koji su saz poistovjecivali sa Turcima. Ipak, ta drzava nije fermala takve i ne mogu dusu grijesiti pa govoriti da je to vrijeme bilo lose za saz i sevdah. Mozda sam tad znao pomisliti da je ambijent za sevdalinku bio losiji cisto gledajuci nacionalnu strukturu uredjivackih kadrova. No, tada je neko vodio racuna o programskoj zastupljenosti nacionalne muzicke bastine."

Poslije rata pred svake izbore agitovalo se kako su sevdalinka i saz stub nacionalnog i kulturnog identiteta bosnjackog naroda, a na sve to vrsni sazlija i nas sugovornik kaze: "Sevdalinka nije unistena dekretom. Ali, dat je medijski prostor svim onim drekavcima koji su nakon rata iz Njemacke nahrlili u BiH. Zaplijenili su sve televizijske i radio stanice. I ova i ona vlast ne mrda prstom da od malih nogu djeca krenu u odgoj za spas sevdalinke i saza, ako neko to uopce i smatra nacionalnom kulturom. Kazu, ko biva, nemaju profesora koji bi bio dovoljno upucen predavati tu tematiku. Pa ne mozes ga ni imati, jer ni jedna drzava ne bi imala reprezentaciju da djecu od pet godina ne uci fudbalu."

Prije dvadesetak godina imao je ponudu turske ambasade da ode u Tursku gdje je imao obezbijedjene uslove da osnuje skolu saza i napise publikacije. Turci su, naime, bili odusevljeni njegovim svirackim umijecem i znali su mnoge podatke iz njegove biografije. Nakon dvije decenije sviranja saza, tek je krajem 70-ih prvi put javno nastupio: "Kada sam zavrsio medicinu, pojavio sam se javno kao doktor, da ljudi vide da se ne treba stidjeti saza kao neceg primitivnog." Prema vlastitoj evidenciji, zabiljezio je preko tri hiljade sevdalinki, ali nikada nije objedinio tekstove svih pjesama od kojih hiljadu zna napamet "jer postoji doza razocarenja pa bih progutao i one sto sam ih uradio." Posjeduje dvadeset autorskih radova medju kojima je najpoznatija "Sa Gradacca, bijele kule", koja se toliko ukorijenila u bicu bh. naroda da mnogi danas smatraju kako se radi o tradicionalnoj pjesmi. Dugo vremena uopce nije navodeno ime autora, pjesma je svrstavana tek pod narodnu.

ZMAJ I PREVARE

Nikada se nije nametao kao autor pjesme; tek nakon rata dozivio je zakasnjelu satisfakciju - priznanje autorstva nad najpoznatijom bosnjackom junackom pjesmom: "U Gradaccu sam pet godina isao u gimnaziju. Za tu tvradjavu me vezu najljepse uspomene. Ucili smo i u skoli o kapetanu Gradascevicu, doduse u negativnoj konotaciji. Napisao sam prve stihove, ali sam ih brzo zaboravio. Tek kroz tri godine tekst je sazrio u meni pa sam ga doveo u red. Kasnije, kao clan drustva esperantista u kojem su bili Nijaz Durakovic i Rusmir Mahmutcehajic, bilo je to 1969. i 1970., svirao sam tu pjesmu. Nijaz mi je rekao kako je zvao uredjivacku ekipu serijala 'Meraklije' i da im je kazao da je bruka sto ne navode pravog autora Zmaja."

Nikada mu nije bilo dozvoljeno da u tonskim studijima RTV Sarajevo snimi Sa Gradacca..., ali "odem u Jugoton i bez problema snimim tu pjesmu; ne bih danas zelio navoditi imena urednika koji mi nisu dali da javno izvodim Zmaja." Ipak, svaki koncert pocinjao je "sa kapetanom Gradascevicem" i to uz ovacije publike.

Od izdavaca, tantijeme je jedino redovno dobijao od Jugotona, dok je Sarajevodisk Muharemoviceve pjesme izdavao bez njegovog odobrenja. Danasnji arhiv JRTS BiH posjeduje preko sezdeset njegovih snimaka. Sa mnogo gorcine u glasu poziva nas "da provedemo heftu dana sa njim pa da izaberemo sta nas zanima." A na kraju razgovora za SB priznaje: "Nisam se nikada pokajao sto sam svirao saz, samo su mi se neke stvari zgadile. Ali, nista me ne moze opustiti kao saz koji i dan danas sviram barem sat dnevno. Mozda jedino slikarstvo kojim se takodjer bavim od kad znam za sebe. Ipak, nikada nisam znao, mozda ni htio, unovciti te svoje talente. Mogao bih, naprimjer, citav dan da pricam samo o gimnastici, sportu u kojem sam bio izuzetan talenat i pobjedjivao na nekim takmicenjima. Da mogu sve iznova, najradije bih radio sa djecom kao trener gimnastike ili profesor fizicke kulture."

"KUCATI U SAZ"

Obicno u jesen, odsijece se stablo tresnje divljake - mora biti zdravo i ne smije biti suplje. (Kao materijal, doduse, moze posluziti i drvo javora ili oraha.) Komad drveta za pravljenje saza duzine je sedamdesetak centimetara. Gornji dio se odsjece cime se dobija ploha na kojoj se ucrtaju zeljene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutle (tijela saza), sto zahtijeva pazljivu obradu da ne dodje do ostecenja, odnosno do probijanja buduce rezonantne kutije koja se zamota i stavi na susenje. Drvo koje se obradjuje mora se prethodno susiti najmanje tri do cetiri godine.

Vrat saza izradjuje se od sljivinog drveta, jer se tokom vremena najmanje izvitoperi. Posto sila zategnutih zica vuce vrat naprijed, Hasim Muharemovic je razmisljao da kao kod gitare kroz vrat saza provuce metalnu sipku cijim bi se zatezanjem mogla korigirati eventualna zakrivljenost. No, tu ideju jos uvijek nije pretvorio u djelo. Za plocu, kojom se zatvara kutla, koristi se, pak, jela koja ima najmanje smole u sebi.

Bitno je podvuci razliku izmedju sargije i saza, mada pripadaju istoj grupi - sarki, zicanih instrumenata. Sargija obicno ima cetiri zice, tek rijetko pet; tonski je siromasna za sviranje melodijskih linija. Dakle, ne koristi se kao vodeci instrument, nego kao prateci. Jeftina je, lako se izradjuje i samim tim u narodu je upotreba sargije masovnija. Termin "kucati u saz" govori o instrumentu koji trazi daleko njezniju i laksu ruku.