Izbor: Bosni, Derviš, Đerzelezu Ale, Izlet u Bosnu, Kako da ti kažem, Majci umjesto školjke, Sinoć, Trenutak u nesanici, Žudnja
Bosni
(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva – Bosna)
Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad – kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele –
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza…
O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!.
…U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!
Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja – tužno robovanje!
Bosno moja – ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa…!
Derviš
Zanesen ritmičkom kretnjom staračke sijede glave
pobožno sjedi derviš i tespih drveni stište.
Pred očima mu džennet i neba tajne plave,
i mir, i vječni zivot, Pejgamber i svetište…
Daleko iznad hljeba, zarade, briga, svijeta,
daleko iznad danas i bića samog svoga,
u zanosu kakvog nikad dostići neće poeta,
taj starac traži vječnost, on traži svoga Boga.
Kako u tome oku blista sad zadovoljstvo.
Kako se blaženo širi to lice puno bora.
Kako je visoko i sveto njegove duše spokojstvo…
O, sretan, velik i snažan, taj derviš biti mora.
Za njega šta je novac, šta sjaj, čast, ili imanje?
Za njega nema briga, radosti, bola, straha.
Njemu su suvišne ljudske knjige i umovanja,
jer on u ritmu dova nalazi svog Allaha!
Dođi
Dođi!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.
Dođi!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reći.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan.
Šapci mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako čudna, kako uzbudljiva riječ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)
Dođi!
Đerzelezu Ale
Đerzelezu Ale!
osedlaj najbržeg ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleći amo
do tvog zapuštenog groba
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jarm
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne čudi, Ale,
što nećeš čaršije naći,
ni kule begovske, hane
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.
Nek te ne začudi, kada
u džamije mjesto džemata
pronađeš konje i ovce;
no narodu otet mal je
kog šejtanu daju na danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz zamrlu Bosnu,
neka te bar očaj vidi
i u tebi nasluti spas.
Kad prva te opazi straža
i upita: Šta ovdje tražiš,
ne udri ga tim buzdovanom
nego mu ponizno reci:
Na rad se javljam, na prugu…
Kad s tvog vilenog konja
htjedne te skinuti dronjo,
da uzjaše namjesto tebe,
ti stisni junački zube,
pa sjaši i nastavi pješke…
Kad dušmanin zaišće sablju,
buzdovan i s prsa ti toke,
i zlatni sahat, i saruk,
pa čak i kosu s glave –
podaj mu, podaj mu, Ale,
pa nastavi kružiti Bosnom…
Kad te na meeting pozovu
i brke da obriješ reknu,
otiđi i obrij se, Ale.
I plješći, kad dušmanin stane
o nekoj ti lagati sreći,
i nemoj nikome reći
da time boriš se hrabro,
hrabrije nego sa sabljom,
za novu, za sretniju Bosnu.
Kad kao šugavi prosjak
u džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko,
za svoga sina, junaka…
Veći su, veći i jači
Đerzelezi danas Bošnjaci,
i hrabrije danas se bore,
jer žive i prkose vragu
ljubeći mu lukavo skute
dok smrt mu opaku slute…
Izlet u Bosnu
Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.
Klanjam se. – „O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi“.
Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin – gle! – moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: „Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu – bol.“
Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama… Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i – ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb…
Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode…
Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga…
Blizu je, blizu je Bosna…
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je… Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći… Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi…
Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.
Ne truckaju kola – sad klize…
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž…
Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada…
Kočijaš – brkati seljak –
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote…
Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.
Požuri! – nečujno vičem –
Vidjet htio bih Bosnu!
Gradiška… Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva – tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu…
Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup…
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa…
Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol…
Prosjak sam, prosjak sam gol!…
Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt…
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta…
U Bosni sam… Al dosta je… Dosta!…
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I – šuti! I – smij se,
ko laž!
Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.
Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.
Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama – glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota – za obraz, za hljeb…
Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo – koluta.
To da je Bosna – to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ…
Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.
Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole…
Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje –
u želucu – tamo je bol.
Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.
Vrtuljak… Pravi vrtuljak…
Galama… Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski „Ringelspiel“…
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i „ženske“,
njihovo bijelo roblje…
Prašni vrtuljak se njiše…
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode…
Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.
Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?
Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju…
Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo…
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž – – –
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.
Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.
Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.
Klanjam se – „O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!“
Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak…
– Bježim li? – pitaš – O, ne!
Žurim se, danak da platim!
Slobodu ću Bosni da vratim!
Kako da ti kažem
Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom
Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli
Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio
Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?
Majci umjesto školjke
ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra
(Pjesma, koju moja majka, koja je
tragično poginula 7. novembra 1944.
u Sarajevu, nije čitala)
Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja –
tonem samotan
u san?
U san o davnoj dalekoj noći
u kom
u raskošu sreće svoje bijede
ljubim obraze blijede
starice, koja u suzi
poklanja radost svom sinu
i brigu
da uvijek nad njime bdi
ko anđeo čuvar,
ko sjena neizbrisive slike
ljubavi…
Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće
koja sad trepti u strahu pred mačem
Damakla, (ili možda i vječite pravde)
a gdje je nekad titrao sretno
i Tvoga ognjišta veseo plam,
bez Tebe sam sam
i stran…
Sve mi je ovdje i moje i tuđe.
I boli ovdje bole me još luđe,
a nade, koje u podsvijesti pletem
kida mi java i svijest,
da negdje daleko, daleku u mraku
sudbina veze nitima spoznaje
moj pravi ljudski dom.
Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje
tek dio jedan – i nisam mu sin.
Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom,
a ipak to je tek koliba mala
u kojoj bijeda mrtva je na odru
ljubavi, bratstva i smirenja duše
u spoznaju da su ljudi ipak braća.
Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji
gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze
iz bajke o sunčevoj sestri
jednako tužan i zašto
i ovdje tražim svoj san?
Svoj san o Bratstvu i Miru,
pravom i vječitom miru
koji bi snio na planet
muka i mržnje – sam raj?!…
Tužne su spoznaje, Majko,
da svijet ostaje svijet,
i ljudi ostaju ljudi,
i mržnja ostaje mržnja,
samo se ljubav mijenja,
kopni i nestaje kao
prekrasna vizija sna.
Al buđenje mora nam doći!
Gle! Sunce u jezeru Blatnom
kupa se u viziru zlatnom
i prska zrake svoje
na krevet raskošni moj
I namještaj orahov stari
pun najljepših rezbraskih šara
priča o životu boljara,
grofova, starih Madžara,
Huna, Avara, Hazara,
a krupne bijele guske
gaču u bolju seljaka,
koji su pred milostivim pretkom
Tvojim i mojim, o Majko,
klečali ko pred kumirom…
O, šta bi sa duševnim mirom
i odmorom na jezeru Blatnom?
Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja,
na Bosnu, na Tebe, na Tajnu
koja me s njom veže – mislim?
Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara,
Avara, Hazara, Madžara,
mene je bijeda bosanskog sela
i mistika šuma, i priča o Koštri
vezala za se čvršće nego krv
Tvoja za zemlju Hunyadija Janka.
Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tudre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati,
jer svaka mati,
Majko, svaka mati
jednako voli svog majušnog sina,
il svoju sitnu razigranu kćer.
Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna
o Tebi, ocu i djevojci miloj,
o domu svome, o krvavoj Bosni.
Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu
oviti svoje Zemlji oko vrata
i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj
svijet,
pa poljubac vreli pritisnut na usne
zemlje naše stare…
Jedno oko zemlje ljeska se u suncu
i trn u njemu, moj ponosni Tihany
žulja, pa ga zato talasima plače…
Majko, spoznaja je divna
ko zora u suncu:
s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju
proglasit domajom sretnog čovječanstva,
a mržnje, sukobe, ratove i laži –
te zablude sitnih parazitskih misli –
utopit u suzi udovice ratne
i starice one, koja sina žali
na obali
jezera Blatnog već deveti dan.
Oprosti Majko, što zemlja Hazara,
Huna, Avara, Madžara
nije domovina moja, već samo divan
božanstven u mojoj Domovini vrt,
kao i Trebević, Bjelašnica, Igman,
ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji,
Niagara, Bospor, Andi i Ganges
i prekrasne bašče Gospodnje na Indu…
Oprosti i ti, Bosno,
oprosti ljubljeni oče!
Ljubavi mojoj preuzak je svijet,
a ljudskoj mržnji preširoka njiva
na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče,
pa je krvlju žele granicama sjeći…
Da mogu pobjeći,
pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna.
Zato me java boli,
zato me zora vrijeđa,
zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa
jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća
na teške muke starice, koja tu nariče jadna
za izgubljenim jedincem.
Majko, sjeti se mene,
svog sretnog i nesretnog sina
i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru
da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore
i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi.
Sad, Majko, shvaćaš i znaš
zašto sam u sunčani dan
pun vedrine, veselja
ja u viru svojih želja
utono samotan
u divan
al teško ostvarivi
san…
Sinoć
Sinoć smo bili na vrelu ushita.
U dlanove vruće radost zahvatili
i pijano pili.
Lutali smo sinoć po tratini sreće
na kojoj cvjetovi ljubavi su cvali,
pjani smo ih brali.
Sinoć smo u mraku šaptali o čedu,
o imenu, kosi, kolicima, čelu.
Da, sinoć smo bili na ushita vrelu.
Trenutak u nesanici
U škrinji svijesti zaključana šutnjom
pod prašinom briga paučinom patnje,
obvijena starom požutjelom slutnjom
leži slika moje divne čežnje – Bosne.
Kad u nesanici bol srce mi kosne
i pred zjene stigne bez ikakve pratnje
prosjak uspomena – taj svrgnuti car
drhtavih koljena, okrastan i star –
tad uplakan čemer škrinjicu otvara
i mrak puste sobe u Bosnu pretvara.
Probude se slike. Sunce sja i žari
i gledaju oči, i rana krvari…
Na Baščaršiji se šaren svijet vrti
“Banabak, banabak”… sladoledar pjeva.
Pun sepet na se stari hamal prti.
Seljaci nude maslo, sir i jaja…
I kada podnevna uzavrije graja
pa pokrije uhu kujundžija klepet
i čaršijom krila vječnosti tad lepet
zaleprša glasom sijedog mujezina…
Oko šadrvana abdestlije čuče.
Bijele se bezli košulja rukavi.
Aščija što jufke poput plahta suče
žuri se na namaz… Snim li to na javi?
Mrak sobe se zgusnu. Škrinja se zatvara.
Slika mrtve Bosne nestaje u tmini.
Plačem li, ili smiješim se sudbini,
koja novi svijet novih ljudi stvara?
Žudnja
Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi…
Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.
Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni…
Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.
Cvate crven mak.
Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:
Sreće bar jednu kap.
Enver Čolaković je rođen u Budimpešti 27.V 1913. godine. U Sarajevu polazi u srednju školu, a završava je u Budimpešti gdje je 1932. godine upisao Tehničku visoku školu. U Budimpešti studira matematiku i fiziku, historiju u Zagrebu. Od 1939. godine stalno živi u Sarajevu, a potom u Zagrebu. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom. Od 1939. godine piše samo na hrvatskosrpskom / bosanskom jeziku. Puno je prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, kazališni redatelj, lektor, korektor i urednik. Najpoznatija djela su mu: LEGENDA O ALI-PAŠI, roman, IZABRANE PJESME, poezija, LOKLJANI, roman, itd. Samo zbog toga što mu je roman LEGENDA O ALI-PAŠI dobio prvu nagradu Matice hrvatske 1944. god., u vrijeme NDH, Enver Čolaković i njegova djela koja su puna ljubavi prema Bosni i islamu bila su zabranjena, nepoznata i nepoželjna. Tek padom komunizma, početkom 90-ih godina on je u Bosni nanovo otkriven, a roman LEGENDA O ALI-PAŠI je potpuno zasluženo ušao u obaveznu lektiru. Enver Čolaković je umro u Zagrebu 14. IV 1976. godine.